Mada sam autor nije posve siguran u redni broj ove svoje knjige, zbog ljepote podatka, prihvatit ću tvrdnju izdavača da je roman Pavla Pavličića (1946.) „Bakrene sove“ njegov stoti roman (Mozaik knjiga, 2018.).
Glavno mjesto zbivanja jest zasigurno najljepša zagrebačka secesijska zgrada, nekadašnja Nacionalna i sveučilišna knjižnica prenamijenjena u Hrvatski državni arhiv, remek djelo arhitekta Rudolfa Lubinskog (1873.- 1935.).
Građena od 1911.-1913., svojim dekoracijama (lusteri,stolne svjetiljke, vitraji, slike,reljefi, zidne dekoracije) zgrada predstavlja izuzetna primjer „gesamtkunstwerka“, a četiri stupa s po četiri sove koje drže globus na uglovima krovne polukupole nad velikom čitaonicom prepoznatljiv je simbol spomenute institucije.
Upravo spomenute sove nalazimo u naslovu romana, što odlično odražava višeznačnost pojma sove
Osim što simbolizira mudrost, sova predstavlja nagovještaj smrti (zbog načina glasanja i činjenice da je noćna ptica), ali su je kao svoj znak koristila tajna društva, čuvari „zabranjenih znanja“.
Pavličićeva specijalnost je povezivanje stvarnih ličnosti i mjesta s nevjerojatnim, fantastičnim pretpostavkama i zaključcima.
Način na koji on to, mirno i staloženo opisuje potkrepljujući izmišljeno faktografijom, potiče čitatelja da uporno slijedi pripovijedanje kako bi utažio svoju radoznalost.
Glavni lik, povjesničar umjetnosti (arhitekture) sva zbivanja opisuje iz svoje perspektive, u svoje ime
(„ich form“), pa nas odmah obavještava da je udovac i da živi na Trešnjevci u stanu iz kojeg ima fantastičan pogled.
Kada ga njegov prijatelj Mijo, konzervator u Arhivu, nazove zbog nepodudarnosti koju je otkrio uspoređujući nacrt podruma i stvarnu situaciju, on se odmah uključuje u istraživanje, jer kao autor monografije o spomenutoj zgradi, o njoj puno zna.
Otkrivši „tajnu sobu“ i provalivši u nju, dvojica prijatelja otkrivaju papire na kojima su vedute današnjeg Zagreba, ali oznaka „VB 1894.“ ukazuje da su crteži nastali puno prije gradnje prikazanih zgrada.
Tragajući dalje, otkrivaju da je VB signatura slikara Vlahe Bukovca (1855.- 1922.) iz razdoblja njegova boravka u Zagrebu (1893.-1897) kada je tu djelovalo tajno društvo koje se bavilo proračunom kauzalnosti.
Dakako, taj se proračun morao oslanjati na znanost, pa tako naši znatiželjnici dolaze do spoznaje da negdje o tome postoji rukopis (zapisana matematička formula ) filozofa i matematičara Ruđera Boškovića (1711.-1787.), koji je netragom nestao.
Prilikom istraživanja ove zavrzlame, naš pripovjedač susreće lijepu i pametnu Franku u koju se zaljubljuje, pa tako cijela priča dobiva dodatnu romantičnu notu.
Pavličić je majstor u tome kako obogatiti glavni tok radnje rukavcima usputnih zapažanja, događaja i osoba, a da pri tome ne gomila nepotrebne informacije.
Neću, dakako, otkriti što se zbilo na kraju potrage i do kakvih su otkrića došli naši junaci. Jedino mogu navesti zadnju rečenicu romana: „Bili smo pripravni na sve što nas čeka.“
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
