Neka mjesta nikada nisam posjetila, ma koliko bila blizu mojem vlastitom boravištu, jer nisam znala zašto bih tamo uopće otišla.
Kada sam se, stjecajem okolnosti, nedavno zatekla u gradiću Glini (na istoimenoj rijeci u Sisačko-moslavačkoj županiji), jedino o čemu sam nešto pouzdano znala, bio je boravak Josipa Jelačića (1801.-1859.) kao zapovjednika banskom pukovnijom od 1842.-1848. (nakon čega odlazi u Zagreb kao hrvatski ban).
No, nije on bio jedini poznati vojnik u Glini budući da su tu službovali i Petar Preradović (pjesnik) i Josip Runjanin (glazbenik).
Upravo je Josip (Josif) Runjanin (1821.-1878.) obilježio Glinu događajem dalekosežnih posljedica, a to je skladanje glazbe za hrvatsku himnu.
Rođen u Vinkovcima i preminuo u Novom Sadu, Runjanin je kao mladi kadet došao 1840. u Glinu (pri čemu se pouzdano zna da je u razdoblju 1848.- 1866. bio na četiri ratna pohoda u Italiji).
Mada profesionalni vojnik, Runjanin je bio nadaren za glazbu, a naobrazbu je stekao upravo od vojnog kapelnika Josipa Wendla u Glini (uz to je svirao i klavir).
Družeći se s ilirskim rodoljubima, naišao je na pjesmu „Horvatska domovina“ Antuna Mihanovića (1796.-1861.) u 10. broju Gajevog književnog časopisa „Danica“ te ju je uglazbio.
To se dogodilo 1846. u kući uglednog glinskog trgovca Petra Peleša (1827.-1911.), a glazba je bila inspirirana arijom „O sole piu ratto“ iz 3. čina (prva scena) Donizettijeve opere „Lucia di Lammermoor“.
Kako navodi povjesničar Igor Mrkalj („Novosti“, 7.12.2016.), Peleš je o tom događaju pisao u novinama „Srbobran“ (18.8.1910.) i „Obzor“ (1.9.1910.) na sljedeći način:
„Na riječi A. Mihanovića uzeli smo melodiju iz opere „Lucia di Lammermoor“ i prvi smo je mi u „Srpskom dobrotvornom pjevačkom društvu u Glini“ 1846. godine pjevali“ nakon čega nabraja imena izvođača (kapelnik Josip Wendl prilagodio ju je kasnije za vojni orkestar, a Vatroslav Lichtenegger za muški zbor (1861.).
Usput tek napomena, da je prema nekim tvrdnjama, upravo Wendl, a ne Runjanin, uglazbio Mihanovićeve stihove!.
Igor Mrkalj dalje navodi kako je klavir na kojoj je odsvirana ova skladba, do 1928.bio u Peleševoj kući, nakon čega je prodan glinskoj učiteljici Olgi Kovačić (kćeri književnika Ante Kovačića koji je u Glini vodio vlastiti odvjetnički ured), a obitelj Kovačić ga, svirački neupotrebljivog, poklanja 1950. Muzeju Srba u Hrvatskoj (koji je 1963. pripojen Povijesnom muzeju Hrvatske).
Peleševi nasljednici 1930. sele u novu kuću, dok ovu iznajmljuju. Godine 1995.granata ruši zgradu, a nakon što je 2006. sanirana i obnovljena, spominje se kao muzejski projekt pod nazivom Kuća hrvatske himne (za sada nerealiziran).
Naime, na izložbi Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva 1891. u Zagrebu upravo je pjesma „Lijepa naša“ (skraćena verzija „Horvatske domovine“) izvedena kao neslužbena hrvatska himna.
Iako se Savez hrvatskih pjevačkih društava 1907. obratio Saboru s molbom da ta pjesma postane i službeno hrvatska himna, to se dogodilo tek ustavnim amandmanom 29.2.1972.
A sve je počelo susretima u Peleševoj kući!
Fotografije Ađelka Felja, Mirko Janković
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
