Sviraj svirče, nemoj stati

Zahvaljujući suradnji zagrebačkog Teatra Exit (Studio Exit, 13.2.2019.) i Kazališta Ulysses (Brijuni, 11.8.2019.) publika je mogla vidjeti autorski projekt Nikole Nedića i Maria Joveva pod nazivom „Cabaret – koncert za žlice i gitaru“ koji je nastao na temelju njihovog ispita iz glume na Studiju glume i medija na Sveučilištu u Rijeci pod mentorstvom glumca Rade Šerbedžije i redateljice Lenke Udovički.

Moj prvi susret s dvojicom mladih glumaca i njihovim sviračko-pjevačkim ulogama bio je u predstavi „Prava komedija“ (listopad 2019.) kada su funkcionirali poput „karika“ među pričicama različitih redatelja…

Prije toga sam Nikolu Nedića slušala u završnom monologu predstave „Michelangelo“ (ljeto 2018.) kada je iznurio gledatelje, pa su oni radije izašli iz prostora predstave i na obali Lokruma čekali spasonosni brod, nego da ga slušaju do kraja (on je u danoj situaciji bio besprijekoran).

I onda se, „Jedne noći u decembru“ (27.12.2019.), kako bi to zapjevao Kemal Monteno, poklopio njihov dolazak u Studio Exit i moja „slobodna“ večer, pa sam otišla provjeriti zašto su svi bez pogovora oduševljeni tim njihovim cabaretom.

Prvo mi je bio smiješan sam naslov njihove predstave, jer sam ja uporno govorila o koncertu, a organizatorica o cabaretu, pa sam u opisu pojma cabaret našla da je to malo zabavno kazalište s humorističnim i satiričnim skečevima i glazbom (izvođači), često uz jelo i piće(gledatelji).

žl4

Međutim, njih dvojica sve to pokrivaju, jer na početku predstave jedu ribice i piju pivo iz konzerve grizući glavice luka (kasnije nama dijele komadiće kruha!), sviraju gitaru (Nedić) i mandolinu (Jovev) lupkajući ritmički jušnim žlicama (Jovev), pričaju viceve i pjevaju duhovite i politički potpuno nekorektne (zato smiješne i neodoljive) stihove.

Imaju ugodne glasove, odličnu artikulaciju, osjećaj za ritam i izvrsno su usklađeni …
Iako se zabavljamo slušajući i gledajući ih (a valjda se i oni zabavljaju; tako barem djeluju), ne radi se baš uvijek o zabavnom sadržaju.

Rečenica poput „Imat ćemo Lidl al nećemo imat Kraš“ zapravo nije uopće smiješna, jer bez obzira na „tržišnu ekonomiju“ ona ukazuje na zastrašujuće potiskivanje vlastite proizvodnje, često kvalitetnije od ponuđenog u velikim trgovačkim lancima.

A rečenica naoko duhovita „Hrvatska je tu, ali ljudi mi fale“ itekako je bremenita žalošću – ne treba valjda objašnjavati zašto?! B

udući da vlada globalizacija, među domaće teme ušuljaju se i one inozemne poput Meksikanke s hepatitisom, ali ne postoji tema koju se ne može komentirati: samoća i ljubav, branitelji i kapitalizam, zagorski i dalmatinski dijalekti, basna za Božić i Zurovčeva koreografija „Labuđeg jezera“…

žl3

Meni je u predstavi jedna od najdražih bila izvedba pod nazivom „Sunčana nedjelja u Rijeci“ s uličnim (i morskim) zvukovima, posebno zato što „grad koji teče“ pripada među najkišovitije hrvatske gradove (možda EPK to promijeni, ha-ha).

Njihova vjerna publika tvrdi da svaki puta nešto promijene u odabiru ili redoslijedu pjesama i govorenih dijelova, ali ono što se, pretpostavljam ne mijenja, jest njihova pozitivna energija, odlična uigranost i visoka razina izvedbe.

Ako dvojac „Žlice & gitara“ nastavi smišljati slične projekte, morat će se itekako potruditi oko nove predstave, jer su nas ovom predstavom baš razmazili. Zato hoćemo još i još, jače i bez zadrške. Žao mi je dečki, sami ste odabrali!

Fotografije A. Saška Mutić

olga-vujovic-200Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti