Rečenicama „Najsnažnija je na autobusnim postajama za ranih zimskih večeri. Pritisne ramena i uspuže se uz vrat, obgrli to jedno mjesto u prsnom košu i oteža disanje.
Na autobusnim je postajama samoća najhladnija za ranih zimskih večeri.“ počinje roman „Ne vraćam se“ njemačke književnice arapskih korijena Rashe Khayat (1978.) koji je u prijevodu Darka Crnolatca objavila zagrebačka nakladnička kuća „Leykam International“ (2025.) a publika se s njim srela na zagrebačkom Festivalu suvremene austrijske,njemačke i švicarske književnosti (6.-9.10. 2025.) zahvaljujući agilnoj urednici Eugeniji Ehgartner.
Moram reći da sam se istinski uzrujala pročitavši te uvodne rečenice jer sam slutila da ću pratiti jednu depresivnu priču… ali do samog kraja nije bila takva (dakle, bila sam samo djelomično u pravu).
Pripovjedačica je njemačka djevojčica Johanna (Hanna) koja je bez roditelja pa zato živi s bakom i djedom (Felizia i Theo) i druži se s vršnjakom Cemom čiji su roditelji doselili iz Turske i drže dućan sa zelenjem.
Odjednom u njihov život ulazi Nabil i kći Zeyna, izbjeglice iz ratom zahvaćenog Bejruta (nakon što je tamo poginula njegova supruga, odnosno njena majka) i uspostavlja se čvrsto prijateljstvo: svi si međusobno pomažu (Nabil i Theo postaju pravi prijatelji) i mada različitih nasljeđa, djeca osjećaju uzajamnu duboku naklonost…
Naravno, odrastanje mijenja njihove živote ali i dalje su oni najbolji prijatelji. Zeyna i Cem počinju doživljavati neprijateljstvo svoje okoline nakon što su bombardirani američki „blizanci“ i mada su se odavno srodili s njemačkom sredinom,njihov izgled odjednom postaje „okidač“ za neprijateljstvo (što je njima nepojmljivo i zastrašujuće).
Pripovijedanje se odvija na dvije razine: u sadašnjem vremenu i kao prisjećanje pa Johanna naizmjence opisuje svoju samoću i prisjeća se zajedničkog djetinjstva: mada se dalje druži s Cemom, kontakt sa Zeynom je nepovratno izgubljen.
Moram priznati da me je autorice neobično iznenadila kada je opisala povod razlaza između Johanne i Zeyne (pomalo bizaran) ali pisanjem iz Johannine perspektive (prvo lice jednine) je uspjela čin učiniti razložnim.
Melankolična, poetska i povremeno pomalo okrutna priča o prijateljstvu i nametnutoj osamljenosti potvrđuje izreku da rodbinu stječemo a prijatelje biramo (i da ih valja čuvati).
Fotografija: Leykam International
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
