Svaka je berba ista i svaka je berba različita, i svatko zna što je berba i nitko osim onog koji je brao ne zna točno što berba jest.
Berba, jematva, trganje, najbitniji trenutak u životu vina (ili bolje – prvi među bitnima), kraj je godišnjeg ciklusa brige o lozi i početak godišnjeg ili višegodišnjeg (ovisi o kojem vinu se radi) ciklusa brige o vinu. A i kad kažemo berba, trebali bismo najčešće reći berbe – tko radi s više sorti grožđa, često će imati sorte koje dozrijevaju u razno vrijeme, pa ih u razna vremena treba i brati.
Tako je i kod vinarije Senjanović na Visu, od kasnog osmog mjeseca, kad u Tihobraće polju kreće crljenak i rane bijele sorte u vinogradu nad Ženkom, preko ranog devetog kad iz Dračevog polja stiže vugava, njegove sredine kad je na redu kuč, i konačno, kraja mjeseca kad se pod vinarijom, u Tihobraće polju trga plavac mali.
Do svega što ljubitelji vina vole – profinjenosti mirisa, složenosti i beskrajnim novostima okusa, elegancije kojom iz butelje u teku crveni i zlatni tonovi u kristalnu čašu – put vodi preko teškog i prljavog posla berbe.
Sati u kojima se na zemlji kleči, sjedi, saginje, grabi grozdove, vuče kašete ili puni kante, u kojim se krca urod u traktor i nosi na obradu, u kojima se na ruke diže i prazni stotine kašeta, kroz ruke prolaze tone i tone, iz muljače pršte peteljke grozdova, a masulj juri spletom cijevi do svog tanka. Naporni sati, ali sati koji završavaju veseljem uspjele godine i veseljem zajedništva svih koji su pomogli da pothvat uspije.
Počelo se rano u subotu, s namjerom da dvadesetak berača sve obere u jedan dan, kako ne bi kišna nedjelja možda pokvarila stvari. Grožđe je u izvrsnom stanju, iako je treća sušna godina za redom izgleda malo izmučila lozu. Kašete su raspoređene po početnim redovima, pripremljena je voda za berače, iskusna ekipa se efikasno raspoređuje, šeširi i kape izranjaju i uranjaju u zeleno more.
Pod maslinama zasađenom stranom, preko pet stotina metara blage padine, vinograd se spušta od vinarije i kuće obitelji Senjanović prema sredini polja. Susjedi su drugačije procijenili kada valja brati, pa nema nikog drugog naokolo.
Nakon nekog vremena, kreće traktor skupljati napunjene kašete. Dvadesetak kilograma grožda po kašeti, dvadesetak kašeta po prikolici, oko 8 tona grožđa – koliko to puta treba traktor ići amo-tamo? Svaki put od vrha do dna vinograda i nazad – koliko je to kilometara? Preveženih i prehodanih. Sve doneseno se sipa u muljaču, stroj koji odvaja grožđe od peteljki, i razbija ga tako da iscuri sok.
Pumpa goni mješavinu raspuklog grožđa i iscurjelog soka u tank za maceraciju, u kojem će se idućih nekoliko dana te kožice grožđa namakati u soku i dati mu onu krasnu boju plavca koju svi volimo. Traktor ide nazad, i skuplja nanovo.
Male pauze, netko nešto usitno marenda, odmori se. Sati idu, ide i ekipa prema kraju vinograda. U neko ranopopodnevno doba – kraj je. Skupljaju se svi na terasi kuće i radni dan završava pašticadom, jer kako bi drugačije?
Pogled je prema vinogradu koji izdaleka izgleda jednako, red do reda loza koje se spuštaju u daljinu – ali znamo da je različit, jer je lozje dalo svoje i odnijeli smo mu svo grožđe, osjeća se sjetna praznina, jesen počinje viriti između lišća. U daljini, Sušac miruje u pučinskoj izmaglici, mir je i tišina nad poljem.
Čišćenje će pričekati sutradan.
