Razgovarali smo s cijenjenim hrvatskim scenaristom i filmskim redateljem Zrinkom Ogrestom.
Istaknuti hrvatski scenarist i filmski redatelj te redoviti profesor filmske režije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, Zrinko Ogresta, autor je cjelovečernjih igranih filmova, brojnih kratkometražnih igranih i televizijskih filmova.
OVDJE saznajte više o filmu Zrinka Ogreste – Plavi cvijet
Zrinko Ogresta je član i Europske filmske akademije sa sjedištem u Berlinu.
Nagrađivan na uglednim međunarodnim festivalima, među kojima se nalaze festivali u Veneciji, Karlovy Varyiu, Londonu, Montpellieru, Haifu, Denveru i Milanu. U njegovoj karijeri najviše se ističu nominacije za filmove: “Krhotine” (1991), “Isprani” (1995) te “Tu” (2003).
Za Wish.hr Zrinko Ogresta otkriva ponešto o svojem najnovijem filmu “Projekcije” i o tome koje karakteristike treba imati dobar redatelj.
W: Vaše zadnje filmsko ostvarenje, film “Projekcije”, gledatelji upravo mogu gledati u kinu. Po čemu je on karakterističan i kako je došlo do ideje oko realizacije ovog projekta?
Zapravo bih htio izdvojiti nešto što ne govorim često, a mislim kako nije nevažno: svi moji dosadašnji filmovi bili su drame. Ovaj bih, pak, žanrovski mogao odrediti kao – humornu dramu.
Riječ je, čini mi se, o vrlo prohodnom, komunikativnom, nerijetko duhovitom i lako pratećem filmu. Moje filmove znaju i hvaliti, ali i opteretiti “ozbiljnošću”, “intelektualnim ekskluzivitetom”, “artističnosti” … Nije sve to loše, dakako, ali ja doista ne snimam filmove koje bilo koji gledatelj ne bi mogao gledati i razumjeti.
Umišljam si da su mi poneki filmovi slojeviti poput bogatijeg sendviča, netko u tom sendviču prepozna više, a netko manje okusa, ali svatko može naći nešto za sebe.
Tekst za ovaj film predložila mi je Lada prije vise od dvije godine. U tom svijetu psihijatara, koji su u ovom filmu prikazani samo kao paradigmatska grupa, što znači da se i svaka druga grupa u takvom obrascu može prepoznati, prepoznao sam pojedine svoje interese, frustracije, muke, koje su me tad pritiskale i stvar je, čini mi se, našla u meni plodno tlo i tako sam se upustio u tu stvaralačku avanturu.
W: U visoko komercijaliziranim filmovima tehnologija (3D) preuzima primat nad pričom. Uz najavu i razvoj filma od 360 stupnjeva da li film sve više napušta svoje teško stečene umjetničke korijene te da li se okreće vizualnom doživljaju kao jedinom cilju postojanja i svrhe?
Točno je kako danas film znatno vise nastoji “fascinirati” izvanjskim, efektima, iznenađenjima. Kao i u svemu drugome i u filmu se, široko gledajući, zrcali vrijeme u kojemu živimo.
Nedvojbeno je da je ono znatno površnije od nekih prijašnjih vremena pa je količina površnih sadržaja koji nam se na razne načine, pa i filmom, nude daleko veća. Srećom, cvijeće nije prestalo rasti pa ga nalazimo i danas, u svemu, doduše rjeđe. I u filmu.
W: Redateljski posao se po širokoj percepciji svrstava u kreativna zanimanja. Međutim voditi cijeli proces snimanja koji je uvjetovan raznim fazama i okruženjima podrazumijeva odlične organizacijske sposobnosti. U kojem dijelu procesa snimanja filma vaš kreativni dio najviše dolazi do izražaja, kada se osjećate potpuno slobodni da stvarate?
Za mene je najveće uživanje – montaža. Pod pretpostavkom da onaj najdelikatniji i najstresniji dio nastanka filma, a to je, razumljivo, snimanje, uspijem napraviti kako sam zamislio, montaža postaje čisto zadovoljstvo.
Toliko da na termine znam dolaziti i po sat vremena ranije, stvaralački nestrpljiv i uzbuđen. Kad god se montaža filma primiče svršetku, osjećam tugu. Mogao bih spavati u montaži.
W: Da li danas u Europi postoje jake redateljske osobe kao što su bili Truffaut, Fellini, Bergman i mnogi drugi. Da li netko trenutno postavlja nove filmske standarde, a nije poznat kao razvikani blockbuster redatelji?
Naravno da postoje izvrsni redatelji koji su ne samo veliki umjetnici već i, usudio bih se reći, veliki mislioci, poput Hanekea ili Von Triera, recimo. Postoji, dakako, i niz velikih redatelja unutar malih kinematografija koji možda ni po čemu ne zaostaju za njima osim po činjenici da dolaze iz malih zemalja pa su onda manje i primjetni. Ima ih gotovo posvuda.
W: Da li nedostatak financija koči kreativnost ili je možda tek budi?
Nikada novac nije napravio “dobar film”. Recept za kvalitetu nije u novcu već u viziji i stvaralačkoj snazi filmskoga autora. Međutim, jasno je da bez kvalitetnih boja ni slikar ne može napraviti kvalitetnu sliku pa tako i pri nastanku filma postoje neki standardi koji koštaju i ispod kojih se ne smije ići.
W: Koje karakterne osobine mora imati, po Vama, dobar redatelj?
Prije svega mora poznavati samoga sebe, nemati iskrivljenu viziju o sebi. Sve ide iz nas. Ako smo mi lažni, lažno će biti i ono što stvaramo. Toliko filmova to tako zorno potvrđuje.
Ni jedan filmski autor ne može se skriti iza vlastitog filma. Svaki nas film toliko jasno oslikava, razgolićuje da je za punokrvne filmske autore to katkad i vrlo bolno, međutim drukčije se u ovom poslu ne može želite li stvarati iskreno, autentično, bez apriornih potreba da se svidite ovima ili onima.
W: Da li možete usporediti današnji način studiranja sa svojim studentskim danima te koji profesor je na Vas najviše utjecao?
Jedno je uvijek isto – studij na Akademiji je za studente je plodan onoliko koliko oni to sami žele. Što vise vi tražite od svojih profesora to ćete više i dobiti.
Tako je bilo i kad sam ja studirao. Mislim kako sam bio upravo jedan od takvih studenata, poput uši u pozitivnom smislu te riječi, koji sam se zavlačio u najskrovitije umne kutke svojih mentora i profesora Babaje i profesora Golika i ostalih e da bih izvukao i dobio ono najbolje od njih. I dobio sam.
W: Na koji način ste pronašli svoj stil u poslu kojim se bavite? Da li ste stvarajući razne filmove mijenjali svoju filozofiju i pristup?
Ne razmišljam o stilu kao o nečemu što bi me trebalo označavati po sebi. Iskreno, ni malo nisam sklon autorima koji “režiraju stil”. Ja redovito režiram sadržaj, a stil je posljedica sadržaja kojega stvaram. I nikada nije isti. I nadam se da moji filmovi “stilski” nisu odveć slični jedan drugomu.
W: Kojeg redatelja najviše cijenite i zašto?
Krzysztofa Kieslowskog. U njemu se posve prepoznajem. Posve je identičnog svjetonazora mom. I u duhovnom pa ako hoćete i u “stilskom” smislu, ako se o stilu može uopće razmišljati “svjetonazorski”.
W: Vezano za Vaš posao mnogo putujete? Koja je zemlja i ljudi u njoj na Vas ostavila najdublji dojam?
Mislim Izrael … I kad to izgovorim znam da sam jedan među inima u toj ogromnoj skupini fasciniranih tom zemljom, njezinim povijesnim i duhovnim nasljeđem.
W: I za kraj… kako volite provoditi svoje slobodno vrijeme? Što Vas najviše opušta? Da li volite čitati, možda kuhati ili se naprosto prepustiti mislima u dugim šetnjama?
Redovito svakodnevno prevaljujem pet kilometara u brzom hodajućem tempu brežuljkastim stazama, a svake subote ili nedjelje penjem se na Sljeme. To nikada ne propuštam. Čitanje literature je prirodni okoliš svakog ozbiljnog redatelja i bez nje ne bi bilo ni mojih filmova.
Autor: Diana Mikloš
Fotografije: Uz dopuštenje Zrinka Ogreste