Zvončica Vučković hrvatski je biser manekenstva

Zvončica Vučković hrvatski je biser manekenstva najvišeg svjetskog standarda. Ljepota kojom zrači Zvončica samo je vanjski odraz njenog vedrog duha, kreativnosti i ljubavi prema ljudima i svijetu.

Kako je počela njena profesionalna karijera svjetskog modela, što bi trebali znati mladi ljudi koji se počinju baviti manekenstvom, što voli kuhati, čitati, njena ljubav prema obitelji i domovini samo su mali detalji najnovijeg intervjua s ovom nadasve zanimljivom ženom.

W: Koliko je samodiscipline potrebno za dugogodišnju karijeru modela?
Samodisciplina je ključna, mislim da je ključ uspjeha u svakom poslu. U mom slučaju i kao sto je to sa svim modelima samodisciplina se odnosi najviše na izgled ,liniju, svježinu lica i kose općenito. Sretna okolnost je da po DNK imam prednost . U obitelji, otac je bio visok i naočit, jako dobre figure i to sam na sreću naslijedila.

W: Da li život posvećen karijeri postaje stil života?
Naravno mislim da je teško odijeliti karijeru od života….
Kad sam postala majka karijera je bila sa strane i posvetila sam se mirnom životu na obroncima Firence. Moje kćeri do 10 godina nisu znale da sam se bavila tim poslom.
Nastavak karijere je bio slučajan, neplaniran, a danas je i dio mog životnog stila.

W: Da li se model može svojom osobnošću nametnuti ili se u potpunosti mora prilagoditi viziji fotografa, dizajnera, stilista? S kojim fotografom ili dizajnerom ste imali najbolju dvosmjernu suradnju?
Naša profesija nalaže totalnu profesionalnost odnosno da obučemo ono sto se od nas traži, da nas našminkaju kako to make up artist zahtijeva i da nam se izradi frizura kako su je oni zamislili.

Naravno, postoje iznimke kad je snimanje zamišljeno za određenu manekenku, obično se radi o top-modelima ili glumicama.
Moj početak u Parizu bio je vezan za Gunnara Larsena i s njim je suradnja bila odlična, to će mi zauvijek ostati u sjećanju.
Designer?? Po je meni kralj modne piste JPG i Moschino.
Radila za obojicu i smatram to posebnom čašću.

W: Kakav odnos imate s mlađim kolegama? Prenosite li im svoje znanje i iskustvo?
Radim često a i družim se s puno mladih ljudi. Najbolje je kad je razmjena obostrana. Ja imam još mnogo za naučiti, a njima prenosim znanje s radošću, ali samo ako pitaju (izbjegavam soliti pamet).

zvoncica-vuckovic-1

W: Svijet modela ponekad se oslikava i tamnim bojama. Kako preživjeti taj aspekt posla i ostati relativno svoj?
Mislim da je vrijeme kad su oslikavali modele kao sex simbole i prostitutke prošlo. Ja sam se s tim borila u Italiji sedamdesetih i nije mi bilo lako.
Aspekt droge i tuluma je prisutan u svim sektorima show businessa, ali ovisi o zrelosti i dobroj organizaciji i brizi agencija za njihove djevojke i dečke, naravno.
Za početak treba postati svoj. To je mukotrpan rad na sebi, ako ti pođe za rukom, onda je lako i ostati svoj.

W: Modna industrija nameće određeni stereotip modela. Da li modeli koji ne spadaju u taj tipičan izgled mogu pronaći svoje mjesto pod suncem i ostvariti karijeru?
Da, stereotipi su prisutni ali u svijetu modelinga stalno se traže nova lica. Danas je lakše odskočiti zbog raznolikosti nego kao nekada. Danas primjerice na modnim pistama nose muškarci obučeni u žene (Andrej Pejic) ili obrnuto, jedna žena radi kao muški model (Casey Lenger).

Sedamdesetih je nosila za Moschina, i bila njegova muza, Violeta Sanchez, španjolka s toliko krivim nosom, ali zato posebna i drugačija. Spomenuti ću i Pat Cleveland, mulatkinju koja je plesala po pisti i po tome bila izuzetno poznata.
Ja danas koristim moje godine i izuzetno bijelu prirodnu kosu kao znak raspoznavanja.

W: Koji slavni dizajner je ostavio najveći utisak na Vas i zašto?
Radi se o dugom nizu godina pa je teško reći i navesti samo jednoga…Na početku karijere radila sm dugi niz godina za Enricu Massei , manje poznatu dizajnericu kod nas. Ona me odgojila, uputila, pomogla i stvorila u modela kao profesionalca. Radila sam za nju showroom, snimanja i revije kao kućni model.

Najveći utisak su ostavili naravno Jean Paul Gaultier koji „visi“ u mom ormaru u obliku sakoa kojih imam vise od desetak.
Moschino zbog svoje ludosti. I danas se oblačim tako da kombiniram razne designere i kupujem pojedinačne komade, a ne komplete. Kombiniram traperice s elegantnim košuljama, volim retro odjeću i obuću i često zalazim u second hand dućane pogotovo kada sam u Amsterdamu, Milanu, Istanbulu.

W: Postoji li možda “podvojenost” kod dizajnera vezano za njihovu poslovnu i medijsku stranu osobnosti?
Krenula bih s opisivanjem “podvojenosti” kroz primjer. Nedavno sam upoznala hrvatskog designera Zigmana, kojeg pratim već jedno tri četiri godine na Cro A Porteru, s njegovim krasnim, naprednim, svemirskim kreacijama. Upoznala sam ga slučajno u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu na “Aukciji špica” na kojoj je i on sudjelovao s dva para prekrasnih papučica.

Zaista sam se iznenadila kada sam shvatila da on kao ličnost, kao dečko koji je obučen vrlo klasično, rekla bih skoro nerd (stil oblačenja koji se u potpunosti slaže s nečijom osobnošću) da njegove kreacije nemaju nikakve veze s njegovim izgledom. Po meni bi to bila vrsta podvojenosti, jer očito se kreacije koje izlaze iz Zigmana stvaraju negdje duboko u njemu i izlaze iz njegove najdublje nutrine. On zaista ženu pretvori u kraljicu.

zvoncica-vuckovic-2W: Po Vašem mišljenu manekenstvo je talent, zanat ili nešto treće?
Mislim da je manekenstvo oboje i talent i zanat. Kao što smo svi talentirani zapravo za sve, želim time reći da svatko može biti slikar ako to želi ili kipar, a ovisno da li je netko talent razvio ili ga je netko podupro u određenoj ideji. Tako i manekenstvo. Svakako treba imati neke atribute kao što su visina, kilaža.

Ljepota čak i nije bitna predispozicija, jer je bilo primjera manekenki koje su u svakodnevnom životu, recimo to tako, bile čak i ružne, ali su zato bile jako interesantne i imale razvijenu osobnost, znači bile su zanimljive po tipu. Manekenstvo se uči kao zanat kao i svi drugi poslovi, a po meni talent svakako treba imati.

Veliku većinu poslova, čak do 80%, dobivala sam zbog točnosti, zbog dolaska na određeno mjesto točno na vrijeme, zatim zbog toga što sam obukla sve što mi je bilo predloženo.

Da li je to bila vreća za smeće ili najljepši kreatorski kostim to meni nije bilo važno. Bitno je bilo da svaki model bude iznesen kao da je najljepši komad odjeće na svijetu koji sam ikada obukla. To je profesionalnost koji je dio naučenog zanata, a da li talent može iznijeti nešto više, svakako može. Nikada u životu mi nije “palo na pamet” da odbijem staviti neku šminku, modelirati kosu u neku frizuru, obući neku neobičnu obuću.

Izlazila sam na pistu s cipelama dva broja prevelikima ili premalenima, s haljinom koja je težila 30 kg i nikada nije bilo pitanje kod mene hoću li ja sve iznijeti do kraja. Manekenstvo je zanat u kojem ponekad moraš biti bukvalno vješalica. Kada dobiješ zadatak moraš ga odraditi do kraja profesionalno.

W: Koje ste metode ili tehnike koristili pri izlasku na pistu ili fotografiranju, ako ste uopće imali tremu?
Trema je postojala i postoji dan danas kod mene i bilo bi licemjerno i neumjesno reći da je ne postoji. Čak mislim da ljudi koji govore da nemaju nikada tremu, lažu.

Upoznavanje sa svakim novim čovjekom donosio sa sobom određene nelagodnosti, emocije pa tako i kod snimanja i svakog izlaska na pistu za vrijeme revije donosi jedan određeni tip uzbuđenja koji se može okrenuti u pozitivno ili negativno.
Danas osobno koristim budističko recitiranje budući da znam da će me to posve smiriti, a pri tom se fokusiram točno na ono što trenutačno radim. Na revijama sam koncentrirana na redoslijed izlaska odnosno u svakom momentu mog rada ne postoji ništa drugo osim onoga što trebam napraviti i odraditi.

Da li je to uvijek bilo tako, nije. Bilo je i padova na pisti, posklizavala sam se, znala sam potrgati potpeticu na cipeli, zapinjati na rubove dugih haljina, ali sve se to može izgladiti s osmjehom kada publika krene pljeskati. Što se tiče modne fotografije svakako postoji bolja strana glave, obraza, jer smo asimetrični.

U mom slučaju je to desna strana. Odredila sam to prema fotografijama, a i s iskustvom se dođe do određenih zaključaka. U principu danas funkcioniram tako da se unesem u ono što se fotografira.

Intenzivno razmišljam o tome što se dešava pri fotografiranju. Jedan od primjera je moje zadnje snimanje u Milanu za Božić s mojom unukom kada sam ja pri snimanju zamislila veliku jelku i božićno slavlje, moju unuku koja se veseli darovima. Na fotografijama je moj osmjeh pokazivao točno ono o čemu sam ja razmišljala.

zvoncica-vuckovic-3W: Što volite čitati i koje biste knjige preporučili po Vašem mišljenu kao one koje bi trebale biti dio kućne biblioteke?
Navesti ću primjer gošće iz Italije koja je bila u mojoj kući u Crikvenici, budući da kuću iznajmljujem. Rekla mi je da u životu nije bila u iznajmljenoj kući koja ima toliko knjiga i to razno raznih tematika.

Knjige su vezane za kuhanje, putovanja, biografije, beletristiku. Na kraju svog boravka ta gošća mi je ostavila pisani trag u kojem me pitala da li ja zaista govorim sve jezike na kojima su sve te knjige napisane.

Kako govorim 5 jezika (talijanski, njemački, engleski, francuski, hrvatski, ponešto i češki) naravno kupovala sam knjige na svim jezicima kojima se koristim. Također je izjavila da kuća odiše osjećajem doma, a da je prelistavala knjige koje i nije mogla čitati jer govori samo talijanski jezik.

Znači moja kućna biblioteka zaista sadrži knjige koje obuhvaćaju različita područja, a momentalno sam u kupovini dječjih knjiga zbog dvogodišnjeg unuka.
Tako smo kupili i knjigu Ježeva kućica za koju smatram da mora biti dio svačije biblioteke, bez obzira na dob, a svakako mislim da su bajke i basne važan dio odrastanja. Kako je moja prijateljica književnica Sanja Pilić dobili smo njenu potpisanu knjigu Medo Bobo.

Smatram da bi dio svake kućne biblioteke trebale biti biografije različitih ljudi. Jedna od meni najdražih knjiga je knjiga o Moschinu koja je izdana na desetogodišnjicu njegove smrti u kojoj su sve fotografije modela i njegovih revija pa do biografije Andy Warhola kojeg sam osobno poznavala.

Iznimno volim slikarstvo, općenito umjetnost, recimo Keith Haring. Moja kćer se primjerice zove Gala, po Dalijevoj ženi Galini, što će reći da je Dali moj najdraži slikar.
Svakako smatram da nas obogaćuje čitanje biografija. Čitajući recimo život Coco Chanel i doživljavajući kroz knjigu njene životne uspone i padove možemo puno toga naučiti.
Biografije volim puno više od beletristike, ali beletristiku čitam tijekom ljeta kada se želim odmoriti i relaksirati.

Ovo ljeto sam pročitala knjigu Povjesničar, knjiga koja piše o Drakuli, a koja je meni potpuno nevažna tema za moj kulturni život. No, knjiga je toliko zanimljivo napisana s toliko detalja o pejsažima ili mjestima da me oduševila.

Zanimljivo je da fabula počinje u Beču pa se nastavlja u Dubrovniku pa odlazi u Istanbul pa u Budimpeštu, Istru, Francusku, a sve su to mjesta koja ja osobno poznajem pa sam imala osjećaj da čitam nešto što je dio i mog života. Pročitala sam je u jednom dahu zbog fantastičnog vokabulara i opisa.

W: Možete li podijeliti koju zgodnu anegdotu s revije ili snimanja koje se rado sjećate?
Rado se sjećam prvog snimanja u Zagrebu i ujedno prvog velikog intervju nakon što sam se vratila iz svijeta iz Italije, koji je napisala Sanja Muzaferija, kojoj ću biti vječno zahvalna na tome, jer su to bili počeci moj karijere u Hrvatskoj. Intervju je bio objavljen na 7 stranica u iznimno kvalitetnom izdanju Globus i snimali smo fotografije za taj intervju s fotografom Štajduharom.
Ja sam došla na intervju, kao i na sve dogovore i sastanke u životu, 5 minuta ranije jer ne podnosim kasniti. Stajala sam ispred studija s još jednom djevojkom, pošto još nikoga nije bilo.

Nas dvije tako sjedimo i čekamo da svi dođu, a ona mene u jednom momentu pita: “Vi ste šminkerica?”. Ja odgovorim da nisam, nakon čega je uslijedilo znatiželjno pitanje: “Aha, Vi ste frizerka?”, a ja ponovno odgovaram: “Ne, nisam niti to.”, nakon čega je uslijedilo još jedno pitanje: “Onda ste stilistica?”, a ja na to “Ne, nisam niti to.” U tom času se pojavio fotograf gdje smo nas dvije, u tom ne znanju, ušle u studio.

Ja sam se počela presvlačiti za snimanje, a šminkerica me počela šminkati i djevojka koja me uporno ispitivala je tek tada zapanjeno shvatila što me sve zapravo pitala. To mi se čini iznimno simpatičnom zgodom.

W: Da li kuhate i koje Vam je omiljeno jelo koje spravljate?
U jednom dijelu mog života, nakon rastave u Italiji, kada nisam znala što bih točno i gdje, uz moju prijateljica koja se bavila cateringom započela sam se i ja baviti time. Bavila sam se tim poslom dobrih šest, sedam godina te sam uz nju završila školu kuhanja i postala Chef da bih onda još sve nadogradila s ispitom za slastičara.

Kuhanje mi je životna pasija, za koju malo ljudi zna, ali moram imati motiv za kuhanje. Trebam kuhati ciljano za nekoga. Za sebe baš i ne kuham, jer moja mama kuha još uvijek za mene. Najdraže mi je kada mi skuha neka jela iz djetinjstva.
Jelo koje najviše volim je zapravo tajin.

Otišla sam u Maroko u namjeri da kupim tajin i donesem ga u svoju kuhinju te da jašem s Tuarezima. Učinila sam oboje i naučila kako se kuha u tajinu s pravim marokanskim kuharom. A kupljeni tajin sam nosila u rukama cijelim putem pa čak i u avionu da mu se slučajno nešto ne bi dogodilo. U Maroku sam kupila i njihov specifični čajnik, za čaj od mente i staklene čašice ukrašene pozlatom koje su prepoznatljive baš za marokansku kulturu ispijanja i pravljenja čaja.
Kada radim marokansku večeru onda sve serviram u tom stilu. Radim tajin, baklavu i sve što je vezano uz marokansku hranu.

W: Osim Hrvatske u kojoj zemlji bi voljeli živjeti i zašto?
Živjela sam u puno zemalja i zaista proputovala cijeli svijet osim Australije i Novog Zealanda, ali doći će i te dvije zemlje na red. U Hrvatsku sam se vratila smišljeno da bih konačno mogla živjeti na mome tlu, pomiriti se s mojim korijenima, govoriti svoj materinji jezik i savladati hrvatski koji nikada nisam zaboravila, ali sam ga željela naučiti govoriti književno. Ne postoji zemlja u kojoj bih voljela živjeti osim u Hrvatskoj, ali jako volim putovati.

W: Kada biste iznenada osvojili na nagradnoj igri 100 000 Kuna što biste učinili s njima?
Neću odgovoriti licemjerno da bih sve dala u dobrotvorne svrhe. Ja bih taj novac uložila. Ja radim na nekim drugim razinama kada je u pitanju mir i blagostanje među ljudima.

Autor: Diana Mikloš
Fotografije uz dopuštenje: Zvončica Vučković