Njemački skladatelj Engelbert Humperdinck (1854.-1921.) skladao je nekoliko opera (sedam ili osam, ovisno o definiciji) što je poznato samo teoretičarima i pasioniranim ljubiteljima opere, dok ga ostala publika poznaje po njegovoj prvoj operi „Ivica i „Marica“ praizvedenoj krajem 1893. u Weimaru pod ravnanjem Richarda Straussa.
Zbog prepoznatljivog sadržaja i odlične glazbe (Strauss ju je odmah proglasio remek-djelom) ova je opera-bajka pristupačna i djeci i odraslima što joj je donijelo dugotrajnu popularnost.
Opera je nastala gotovo slučajno: Humperdinckova sestre Adelheid Wette je željela da joj brat uglazbi stihove koje je napisala prema bajci braće Grimm (bila je poznata po dramatizacijama narodnih priča i bajki), a kako je on u to vrijeme tragao za predloškom za svoju prvu operu, odlučio je sestrin tekst uzeti za svoj libreto.
Humperdinckova opera „Ivica i Marica“ često se izvodila na hrvatskim pozornicama, pa je već 1895. u Zagrebu bila prva izvedba, dok je najnovija nastala u režiji Friederike Blum i K- HNK koprodukciji HNK Ivana plemenitog Zajca Rijeka s HNK-om u Varaždinu.
Opera se (zbog dječje publike) pjeva na hrvatskom jeziku (prepjev Hrvoje Banaj) a premijerom u Rijeci ravnao je Valentin Egel (6. 12. 2025.).
Wette je pratila originalni sadržaj bajke ali je dodala odnosno oduzela neke elemente. Obitelj je vrlo siromašna i djeca su stalno gladna što majku (ne maćehu) čini očajnom pa se lako razljuti i oštro reagira: kada zatekne djecu da se u kuhinji igraju umjesto da rade nešto korisno, razjari se i nespretnim pokretom sruši poklonjen lonac s mlijekom (svi su ostali bez večere) zbog čega otjera djecu u šumu po jagode (!).
Njezin se muž pijano pjevajući vraća kući (Wette nesumnjivo povezuje siromaštvo i alkoholizam) što dodatno ogorči majku, no kada on iz košare istrese hrpu hrane (uspio je prodati sve metle) ona se raspoloži i počinje spremati večeru.
I ovdje je majka sklona djeci manje nego otac, pa je on taj koji shvati da djece nema u kući. Kada sazna da su otišli u šumu gdje živi vještica i da bi tamo mogli stradati, njih dvoje krenu u potragu.
Za to vrijeme djeca beru jagode (nema nikakvih kamenčića ni mrvica jer im šuma očito nije strana) ali se po mraku više ne znaju vratiti kući i ostaju u šumi pod paskom anđela, Pjesuljak ih uspavljuje (lik koji djeci pomaže da zaspu i lijepo sanjanju) a nježni jutarnji duh Rosuljak ih drugo jutro budi (roditelji i dalje hodaju šumom?).
Svanulo je i djeca nalaze kućicu od slatkiša a kako su stalno gladna, počnu je pomalo grickati i čupkati ne obazirući se na glas iz kućice „Grici, grici micka/ tko moju kuću gricka?“.
Izlazi vještica, čarobnim štapiće ukoči djecu, pa Ivicu strpa u kavez u namjeri da ga udeblja i pojede (već ima grupu „djece od kolača“ ) a s Marice skida čaroliju i upošljava je (tu Wette unosi čarobni štapić i od ranije zarobljenu djecu).
Vještica naređuje Marici da pogleda u peć, ali ova se pravi da ne razumije, pa kada se vještica nagne, Marica i Ivica (koji se oslobodio) ubace vješticu u peć. Odjednom peć eksplodira i s djece od kolača spada čarolija a Marica im dodirom vraća vid. U međuvremenu se pojavljuju roditelji i opera – bajka završava očevom izjavom da „zlo ne može trajati“ i cijela obitelj pjeva stihove: „Kad nam dođe težak čas/dobri Bog tad da nam spas!“ (čega u bajci nema ali ima u siromašnim obiteljima).
Scenografkinja Anna Schoettl imala je zahtjevan zadatak da iz siromašne kuhinje pošalje djecu u čarobnu šumu (stabla su predstavljena opuštenim visećim tkaninama što je bilo malo neuvjerljivo; posebno kada se u „zelenilu“ otkrio hladnjak s jagodama i izvrnuti stolac) gdje su nabasali na zdepastu kućicu koja je bila jestiva ali je ujedno bila peć!
Oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić je vješto prelazio iz ljudskog u začarani svijet dok kostimografkinja Katarina Ravlić nije u potpunosti iskoristila mogućnosti koje joj nudilo ozračje bajke.
Na premijernoj predstavi u riječkom kazalištu Ivicu i Maricu pjevale su Michaela Selinger i Anamarija Knego, jednako izvrsne u pjevanju i u ilustraciji dječjih likova, vješto prateći i prilagođujući se uvjetima u kojima su se djeca našla (dramaturginja Katharina Duda).
Oca dvojbenog statusa (sklon piću ali i brižan otac) vrlo je lijepo oblikova Robert Kolar dok je Sofija Cingula u ulozi majke ostala u sjeni. Nejasan mi je razlog da se uloga vještice dodijeli pjevaču jer svojim nastupom (i kostimom) Marko Fortunato nije bio ni dovoljno zastrašujući ni dovoljno komičan…
Nadnaravni šumski pomagači, Pjesuljak (Morana Pleše Petrševski) i Rosuljak (Karla Mazzarolli), svojim su nastupima naglasili bajkovitost što se također može reći za Kreativno – edukativni centar „Glazbeni vrtuljak i dječji zbor „Torreta“ (priznanje voditeljici Suzani Matušan Avgustini i vokalnim mentoricama Ivi Peračković i Ani Jakšić).
Prekrasna glazba i predani izvođači opravdali su stavljanje ove opere-bajke na repertoar i nikakvi vizualni zahvati (kako ih ja vidim) ne mogu umanjiti opći, vrlo dobar dojam.
Fotografije: Dražen Šokčević
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
