U ljetu 2023. izmakla mi je „Sajmena predstava nastala prema istinitom događaju i motivima teksta „Kralj Ubu“ Alfreda Jarryja“ naslovljena „Ubu OvoOno“ autora Vida Leža u režiji Dražena Krešića (diplomski ispit Katarine Krešić na studiju produkcije scenskih i izvedbenih umjetnosti na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu pod mentorstvom red. prof. art. Snježane Banović) ali što je suđeno nije izgubljeno pa je ispit postao predstava primjerena repertoaru Teatra &TD (Polukružna dvorana, 28.1.2024., koprodukcija Teatar &TD, Trupa OvoOno, RadioTeatar, ADU).
Tata ili kralj Ubu, prostačina i baraba čiji su postupci i rječnik pun ogavnih izraza (recimo „merdre“) užasnuli publiku na pra- izvedbi 1896., stasao je iz Jarryjeve šale na račun učitelja Heberta, ali se lakrdija prometnula u avangardnu predstavu nakon koje više ništa nije bilo isto (kako se to voli patetično reći).
Izvedba izvornog teksta u današnje doba djeluje prilično dobroćudno (prostakluk je u međuvremenu uznapredovao) pa ako se neka predstava nastoji približiti ozračju nekadašnje „šokantne“ izvedbe, valja višestruko intervenirati što je ekipa Vid Lež/ Dražen Krešić/ Katarina Krešić (producentica i drama-turginja) učinila: vokabular je dopunila nesuvislim izrazima i čudesnim pogrdama, a ansamblu otežala glumu ispreplićući „privatni“ i „glumački“ život protagonista (uz oduševljeni poticaj publike).
Ova sajmena izvedba protkana je glumačkom zavišću, podmetanjima, neuzvraćenom ljubavlju i nizom dru-gih „ljudskih nevolja“ s kojima se moraju nositi članovi trupe „OvoOno“ (Domagoj Ivanković, Igor Jurinić, Luka Knez, Ivan Simon, Maruška Aras, Tea Harčević). Prizivajući prošlost, glumci su dovukli svoja kola s rekvizitima (Martin Šatović) i odjećom (Josip Đerek) pred nestrpljive gledatelje da bi im ponudili nekoliko izvedbenih cjelina: privatne razgovore članova trupe („brkaju“ vlastita imena s imenima likova iz trupe), dijaloge likova iz predstave „Kralj Ubu“ i „izmišljene“ riječi.
Sve sam glumce već imala priliku gledati, ali su me ovom predstavom apsolutno očarali, a kod nekih sam otkrila vještine za koje nisam znala.
Recimo Igor Jurinić je izvrstan udaraljkaš (školovan i nagrađivan) i zahvaljujući njegovoj svirci (autori glazbe Antun Aleksa, Vid Lež, Katarina Krešić) događaji vezani uz glumačku trupa djeluju itekako uvjerljivo.
Dvojnost mi se čini kao stalna oznaka relacija među prota- gonistima, pa ne znamo kada će se samouvjereni muškarac slomiti ili nedohvatna žena prigrliti nečiju ljubav: kao da se neprestance izmjenjuju javni, svima vidljivi i skriveni, privatni odnosi (znakovit primjer je nadmetanja za mjesto vođe trupe i ulogu Ubua između fragilnog Jurinića i snažnog Ivanković).
U predstavi nalazimo najrazličitije scene, ali ona prava vašarska je jednostavna vesela lutkarska igra u kojoj je Ivanković lutkar a Knez i Simon lutke u njegovim rukama. Ako se složimo oko tvrdnje da lutka može „imitirati“ čovjeka, onda su njih dvojica (Knez i Simon) odlično dokazali da je obrnuto itekako izvedivo (jer valja znati, a oni znaju).
Puno pokreta (koreografija Melisa Bequaj) i neobični zvukovi daju ponekad gotovo nadrealnu situaciju i ta izmjena mogućih i nevjerojatnih scena pojačava izvedbenu tenziju.
Kada narastem, pobjeći ću od kuće s ovom trupom – puhat ću u zviždaljku i tako doprinositi njihovoj hvalevrijednoj usluzi „dernjava po rođendanima za 1 pivu po decibelu“.
Fotografije: Luka Dubroja
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
