
Obljetnica je dragi povod kazalištima da igraju neko dobro poznato djelo „obljetničara“ pa je tako bilo i u povodu 150. obljetnice rođenja Ivane Brlić Mažuranić (1874.-1938.).
Iako se i Hrvatsko narodno kazalište Varaždin pridružilo autoričinoj obljetnici, na velikoj je pozornici uprizorena manje poznata „Priča o Zorku Bistrozorkom i o Sreći“ u režiji i adaptaciji Lee Anastazije Fleger (22.12.2024.).
Spomenuta priča objavljena je prvo u časopisu „Hrvatsko kolo“ (1932.) a potom u knjizi „Basne i bajke“ (1943.) ali su „Priče iz davnine“ (1916.) svojom popularnošću „potisnule“ mnoge kasnije priče pa su se mnogi zapitali: tko je Zorko?
A Zorko je div kao što su to Valigora i Mokronog kojima je dojadilo igranje u klancu pa su odlučili otkriti: „je li sunašce više ili je more dublje ili je Sreća dalje“.
Valigora se uzverao na najvišu goru kako bi „suncu kose spleo“, Mokronog je zaronio gdje je more najdublje kako bi „morskom dnu utrobu proporio“, a Zorko je jurio po zemlji u potrazi za srećom – ali su se sva trojica vratila neobavljenog posla.
„Treba nam se bolje osiliti“ zaključiše divovi i nakon nekog vremena (kratkog za divove, dugačkog za ljude) pođoše opet po istom poslu. Ovaj puta su Valigora i Mokronog bili uspješni, a samo se Zorko vratio ne uhvativši Sreću (mada joj je bio na tragu).
Naravno da su ga uspješni divovi ismijali, pa se snuždeni Zorko udaljio. Odjednom je začuo glasić koji ga nuka da i dalje traži, ali uz uvjet da postane ljudske veličine. I krenuo je Zorko, ne više divovskog rasta nego smanjen na ljudsku mjeru i sve mu se čini lijepim i posebnim i zato počinje misliti da se sreća u njemu sakrila i da je mora izmamiti „da mu sama dođe na vidjelo“.
Uskoro je Zorko naišao na preminulog oca pokraj kojeg je sjedila kći Mavrica držeći ga za ruku, a oko njih su bili vukovi i lisica, ne baš dobronamjerni prema djetetu. Zorko je pokopao oca i utješio Mavricu i dok su zagrljeni sjedili pokraj ognjišta, on je ponovo začuo Sreću ali više nije za nju mario: „Umukni, nije mi do tebe nego do ove sirotice“ i sve mu se oko njega „(…) učini pozlaćeno, da l’ od vatre, da l’ od čega boljega“.
Naravno, „od boljega“, jer je do njih došla Sreća i „ostade s njima kako dugo mogaše“. Zorko je svoju zemlju ostavio dvojici divova koji „zavadiše se o baštinu i proždriješe jedan drugog“.
Redateljica Fleger je Sreću promovirala u pripovjedačicu i na pozornicu stupa Elizabeta Brodić koja slavi rođendan i čita čestitke od Gite, Hlapića i ostalih likova Brlić Mažuranić te tumači publici (vrlo ljupko, neposredno i neopterećeno) kako ona/Sreća uopće nije zabavna i da su nužne i druge emocije, pa nabraja kako su njene sestre Tuga i Ljutnja i njena braća Strah, Gađenje i Iznenađenje puno zanimljiviji.
Monolog prekida mamin telefonski poziv (melodijom „Kad si sretan….“) i tada nas Sreća uvodi u priču o trojici divova: Zorku (Lovro Rimac), Valigori (Marinko Leš) i Mokronogu (Robert Španić).
Oni su na štulama, odjeveni u koloristički raskošne čudno krojene kostime (kostimografkinja Aleksandra Ana Buković) s maštovitim perikama, a budući da se scenografija sastoji od monokromnih visećih pravokutnih tkanina (scenografkinja Paola Lugarić Benzia, dizajnerica rasvjete Vesna Kolarec) kostimi odlično djeluju i jasno dolaze do izražaja (logičan, ali tako rijedak pristup pa ga moram istaknuti).
Jednostavna scenografija dozvoljava jače isticanje glasnih i bahatih divova kojima je najvažnije nešto razoriti (zato Sreća traži od Zorka da se smanji kako bi je uspio naći) a govor im je kombinacija originalnog jezika i dopisanih rečenica.
Jezične intervencije ih ponekada karakteriziraju (Valigora/Leš često ništa ne „kuži“), pantomima vezana uz pogađanje životinja koju igraju Mavrica (Beti Lučić) i njena majka (Sunčana Zelenika Konjević) trebala bi, vjerujem, pokazati uzajamnu privrženost (nejasno je zašto nije mogao ostati otac?!), jer Mavrica i Zorko nastavljaju igrati istu igru nakon majčine sahrane (mudro i potresno smišljenu). Spomenula bih da su Mavrica i majka odjeveni u kostime s folklornim oznakama, a takav je scenografski dodatak čime se naglašava razlika između svijeta divova i ljudi.
Osim spretnih divova na štulama , Španić i Leš su i vukovi, dok je Brodić lisica (suradnica za scenski pokret Vini Jurčić) i iznova velika pohvala ovim kostimima i maskama. Šteta da se Zorkovo putovanje u potrazi za Srećom po raznim zemljama nije jače vizualno istaknula nego se zadržalo samo na glazbi (Borna Šercar).
Odabir manje poznatog djela Ivane Brlić Mažuranić hrabar je repertoaran potez, vrlo je duhovita kombinacija originalnog i dopisanog teksta, izuzetan je vizualan sklad između kostima i scenografije (varaždinske predstave postaju sve ljepše!) ali se pitam, jesu li klinci doista prepoznali o čemu se radi?
Fotografije: Marko Ercegović
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
