Karizmatična knjiga Druga strana slutnje Nikše Sviličića

Prema preporuci Alis Pećarić Marić, općepoznate vlasnice bloga Čitaj knjigu, donosimo osvrt na, kako je sama Alis rekla, knjigu godine Nikše Sviličića – Druga strana slutnje.

“Druga strana slutnje” (Nikša Sviličić, Funditus 2018) je fenomenalna, karizmatična i uzbudljiva knjiga koju kao prvo nisam mogla ispusiti iz ruku, a kao drugo, imala sam veliku potrebu zaustavljati čitanje kako je ne bih prebrzo završila. To mi je znak da se radi o nečem zaista posebnom. – Alis Pećarić Marić
“Slutnja je gora od saznanja. Ona truje, ona nagriza, ona ubija. Teža je od izvjesnosti, ma kakva ona bila.”

Nikša Sviličić je svoj prvijenac napisao kao triptih – kroz tri priče upoznajemo tri različita para, koji se uvijek zovu Ana i Ivan, ali su iz različitih dijelova Hrvatske. No, zajedničke su im brojne boljke današnjeg ubrzanog načina života. Kroz sve tri priče provlači se ljubav, ovisnost, prevara, licemjerje, niske strasti, moć i taština. Priče su nabijene nekom posebnom kemijom, erosom, žudnjom i strašću. Ma, fenomenalno.

Druga strana slutnje

U prvoj priči Sviličić nas vodi u Dudov Dolac, selo od pedeset i tri kuće i jednom crkvom (Sv. Ante). Do sela vodi samo jedna cesta. Tamo nas čeka Ana koja je prihvatila sve što ide uz obilježja teškog života. Ana živi u tipičnoj patrijarhalnoj i katoličkoj sredini u kojoj su ideali ženskosti pobožnost, čistoća, skromnost, poniznost i ljubaznost.

Žena treba biti pasivna promatračica života, podložna bogu i suprugu, treba živjeti za druge (a ne za sebe), održavati “kuću i ognjište”, brinuti o djeci. Ali, što ako nema djece? Naoko idiličan brak Ane i njenog beskrajno dobrog i pažljivog supruga Ive ubrzo će biti poljuljan i raskrinkan na najneobičniji način. Bizarno, nema što.

U drugoj priči, u kojoj se istražuje ubojstvo, odlazimo na hrid otoka i svjetionika Blitvenica zapadno od otoka Žirja gdje se dogodila neobična ronilačka nesreća u kojoj je nešto bilo nedokučivo, nešto s čime se inspektor Kluz nije susreo u dosadašnjih 30 godina radnog staža, a vidio je uistinu svašta.

Osumnjičeni su Ana i njezin dečko Markić koji su jedini uz žrtvu, sjajnog i markantnog četrdesetineštogodišnjaka Ivana, bili na brodu i spremali se na zajednički uron.

Ana je bila zanimljiva mlada djevojka, odlična studentica koja govori pet stranih jezika i pršti seksipilom. Inspektoru Kluzu nije bilo jasno što je tu mladu ženu spojilo s tipom koji je graničan slučaj – Markić je tipičan primjerak poslijeratne mladeži roditelja intelektualaca i HDZ-ovaca.

Anina i Markićeva “bonieendklajdovska” veza bila je opsesivna, neobjašnjiva poput nekog karmičkog duga. Je li ljubavni trokut kao ključni element istrage jedino logično rješenje? Ovom pričom dominiraju nasilje, seks i tajnovitost koju pokušava dokučiti iskusan i pronicljiv inspektor koji u mnogome podsjeća na filmskog kolegu Columba. Ova krimi priča je puna obrata, iznenađenja i još je bizarnija od prve priče.

U trećoj priči odlazimo u podsljemensku zonu gdje upoznajemo naoko idiličan bračni par, Mariju i Ivana. Njihov brak je odavno obavijen u sfumato osjećaj zagubljene bračne kemije. Nisu se seksali već više od nekoliko godina. Ivan je jedan od najcjenjenijih liječnika nefrologa u regiji. Odlikovala ga je iznimna empatičnost prema ljudima.

Usprkos uspjehu i materijalnoj sigurnosti, Ivan je sve više tonuo u sebe pa je od predanog liječnika postajao nihilist i ignorant. Počinje gubiti zanimanje za svoje pacijente, a pogotovo otkad mu je umrla majka. Tako je sve do trenutka dok mu na odjel ne dođe teško bolesna pacijentica Ana.

Ivanovi problemi koji su bili životni i za njega nerješivi kao da su susretom s Anom polako iščezavali. Empatija se počela ponovno buditi, a neobična privlačnost prema toj teško bolesnoj ženi kao da je Ivanu davala novi smisao života. Ali, je li to isto vrijedilo i za Anu koja je bila pomirena sa svojom bolešću i skorim odlaskom sa ovog svijeta?

Rekla bih da je treća priča ujedno i najbizarnija.

Zaronite i vi u ove naoko neobične životne priče koje se svakodnevno događaju oko nas, ali i nama samima. Svi se možemo pronaći u njima, poistovjetiti se s likovima i probati dokučiti što ih zapravo povezuje.

Karma nije moralna sila. Moralnost je ljudska tvorevina. Svemir ne prosuđuje. Zakon karme upravlja uravnoteženjem energije i čovjeku služi kao neosoban i sveobuhvatan učitelj koji nas uči odgovornosti. Svaki uzrok koji još nije stvorio svoje posljedice, događaj je koji nije dovršen.

Sviličić odgovara upravo na to da ne možemo suditi o onome što vidimo. Ne možemo u potpunosti shvatiti razloge. Oni su zauvijek skriveni od pogleda. Možemo ih samo slutiti.

Preuzeto s odobrenjem s bloga Čitaj knjigu