Humanist, filozof, polemičar, dramski pisac i kazališni kritičar Gotthold Ephraim Lessing (1729.-1781.) rastao je u obitelji protestantskog pastora i razvio se u slobodoumnog mislioca.
Uz školovanje (teologija, potom medicina) i suradnju s plemenitašima i bogatašima, gajio je duboku i beskompromisnu ljubav prema kazalištu, glumcima i neobaveznim druženjima.
Vjerojatno ga je baš ta dvojnost vlastitog karaktera i načina života dovela do visokog stupnja tolerancije i nastanka drame „Natan Mudri“ (1779.), za čiji je naslovni lik pronašao inspiraciju u svojem prijatelju, filozofu Mosesu Mendelssohnu (1729.-1786.).
Inzistirajući na vjerskoj toleranciji i uključivanju Židova u suvremeno njemačko društvo, Mendelssohn nudi novi filozofski pogled na njemačku građansku klasu čime se odmiče od konzervatizma, što Lessing u svojoj drami vrlo dobro formulira.
Spomenutu Lessingovu dramu u Studiju beogradskog Jugoslovenskog dramskog pozorišta (9.3.2019., osvrt na izvedbu 22.5. 2019.) postavila je mlada redateljica Jovana Tomić uz dramaturga Dimitrija Kokanova koji u kazališnoj knjižici napominje:
„Adaptacija teksta nije se temeljila na približavanju općih karakteristika historijskog teksta suvremenom gledatelju već na promjeni fokusa drame.
Adaptacijom smo željeli da prosvjetiteljsko – odgojni odnos prema temi vjerskih sukoba zamijenimo polemikom o nestabilnosti identiteta svih pojedinaca u drami.
Adaptirani je tekst trebao svako lice postaviti u poziciju preispitivanja vlastitog identiteta i identiteta glavnog junaka Natana.
Je li čovjek u mogućnosti spoznati sebe i svoju suštinu ili je vječno zarobljen u realizaciji vlastitog identiteta u okvirima odnosa s drugim ljudima i s nametnutim strukturama zajednice i moći?“.
Sama je priča smještena u Jeruzalem uoči Trećeg križarskog rata, a glavni likovi su židovski trgovac Natan (Bojan Dimitrijević), sultan Saladin (Srđan Timarev) i mladi kršćanski vojnik, templar (Joakim Tasić), koji je stjecajem okolnosti iz požara spasio Natanovu kćer Rehu (Milica Gojković) i kojem je sultan poštedio život zbog izrazite sličnosti s njegovim izgubljenim bratom.
Tu su još đakon (Miodrag Dragičević) i Natanova sluškinja Daja (Dubravka Kovjanić), a suština svih odnosa jest propitivanje vlastitih vjerskih temelja, odnosno identiteta kao čvrste i nepromjenjive komponente.
Lessing parabolom o prstenu (točnije tri identična prstena od kojih je jedan originalno obiteljsko nasljeđe, a preostala dva su vjerne kopije) kojom Natan sultanu odgovara na pitanje o jedinoj pravoj, istinitoj vjeri ukazuje na jednaku vrijednost triju velikih religija, što vodi prema toleranciji i uvažavanju.
To je posebno naglašeno pri kraju drame, kada se otkrivaju porijekla Rehe i mladog templara, a Natan se pita tko je on doista, koliko se poznaje i tko je taj koji uopće poznaje sebe?
Mada ljudi nesumnjivo trebaju jedni druge, svoj je samo onaj tkoje sam…
Mišljena kao filozofska drama, drama „Natan Mudri“ se može čitati kao politička drama, ali i kao traktat o toleranciji, identitetu i ljudskoj samoći, što su dramaturg i redateljica, uz pomoć glumaca i ostvarili.
Predstava je smještena u komorni prostor na vrhu kazališne zgrade i zahvaljujući uglačanim plohama (Jasmina Holbus) koje snažno odražavaju svjetlost (Ivan Lazović) stvaraju se različita raspoloženja i ozračja.
Vrlo zanimljivi kostimi (Selena Orb) Natana i Saladina na tragu su derviškog odjevnog stila (kod Saladina je to crna suknja „krinolinskog“ tipa, dok Natanova plisirana suknja daje dojam otmjenosti i bogatstva), đakon je odjenut u kvazi – mantiju, templar u sivu „oklopnu“ odjeću, dok su ženski kostimi skladni i praktični.
Glazba (Miša Cvijović) i koreografija (Maja Kalafatić) prožimaju izvedbu eteričnošću, pa se izgovorene rečenice mogu podjednako prihvaćati doslovno ali i kao metafora.
Mirnoćom i suzdržanošću svojeg Natana Bojan Dimitrijević predstavlja (očekivano) središnju figuru predstave, koja ne bi funkcionirala bez strastvenog sultana Saladina u izvedbi Srđana Timarova.
Za razliku od njih dvojice, Joakim Tasić kao mladi templar, u drugom je planu, pa iako ovako izveden odnos djelomično narušava ideju o jednakost triju vjera, kada saznamo pravu istinu o templarovu porijeklu, to dobiva novo čitanje.
Vizualno i izvedbeno „Natan Mudri“ je upečatljiva predstava produljenog djelovanja i nedvojbeno pokazuje zašto Lessinga možemo smatrati suvremenim autorom.
Još kada bi ga netko uzeo za ozbiljno, svima bi nam život bio lakši!
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti