Sve češće težim usporedbama i nalaženju sličnosti među raznim događajima pa sam se prilikom premijere predstave „Moji tužni monstrumi“ Mate Matišića u režiji Vite Taufera (GDK „Gavella“, 15.11.2023.) koja svojim temama i likovima nastavlja/komentira Matišićev triptih „Ljudi od voska“ izveden u HNK Zagreb 2016. u režiji Janusza Kica sjetila odnosa između ova dva kazališta.
Grupa „pobunjenih“ glumaca i redatelja iz HNK Zagreb „preuzela“ je 1953. zgradu „Malog kazališta“ u Frankopanskoj 10 (područnu pozornicu „Velikog kazališta“) i tu utemeljila Zagrebačko dramsko kazalište s nakanom da dramski program odmakne od onog u HNK.
Budući da danas HNK Zagreb, osim klasičnih, igra suvremene dramske tekstove, mogu se usporediti dramski repertoari ova dva kazališta.
Matišić u prve tri („Ljudi od voska“) i u druge četiri („Moji tužni monstrumi“) jednočinke jednako konstruira likove i radnju (moguća zbivanja pretvara u literaturu) pa se drame mogu povezati u parove (po dramaturgu Dubravku Mihanoviću) uz izuzetak „Kolumne mrtvog djeteta“, četvrte drame iz zbirke „Moji tužni monstrumi“, pa bih u šali mogla zaključiti da su Matišićevi likovi „pobjegli“ iz HNK u „Gavellu“.
Publika često ne gleda predstave kao preoblikovanu ili izmišljenu stvarnost, već „istražuje“ tko se „skriva“ iza dramskog lika i proziva autora zbog „(ne)etičnosti“ ispisivanja „intimnih“ drama (Matišić je to doživio nakon izvedbe „Ljudi od voska“).
U programu uz predstavu „Moji tužni monstrumi“ Mihanović piše: „(…) pisac (se) oglašava kao netko tko progovara kroz drugog, kako bi na pozornici oživio netko treći. (…) u ciklusu „Moji tužni monstrumi“ otišao je još dalje u poigravanju zbiljom i fikcijom.
Obasut komentarima, nije želio izvan književnosti obrazlagati svoje spisateljske odluke, nego je dublje uronio u materijal kojeg je očito ostalo još“.
Usudila bih se dodati, da se Matišić u „monstrumima“ odlučio za radikalnije odnosena moje veliko veselje!
Scenograf Lazar Bodroža je za interijere u prvoj i trećoj priči (piščeva radna soba i hotelska soba) koristio sive boje i nužan namještaj, dok je u drugoj sceni seosko groblje ispunio crnim masivnim nadgrobnim spomenicima, čime je osigurao lijep i funkcionalan ambijent (uz dizajnera svjetla Zdravka Stolnika).
Kao što sam već napomenula, tri drame iz zbirke „Moji tužni monstrumi“ (dramskog dnevnika) nadovezuju se na tri drame iz zbirke „Ljudi iz voska“ ali se „dramski pisac i glazbenik“ više ne zove Viktor nego Mate.
Prva drama „Gledaj me u oči“ poziva se na dramu „Ispod perike“ ali ne bavi se skrbništvom nego promjenom koju proživljava psihički labilna Lidija kada joj se (navodno) ugradi rožnica preminule Jasne.
Budući da „organi pamte“ Lidija se mijenja i postaje „druga“ osoba koja usprkos odmakloj dobi želi postati majka poput Jasne. (Mate: (…) ja se ovoga kao pisac ne bih sjetio ni u svojoj najluđoj mašti.“).
Živko Anočić kao Mate u sve tri jednočinke djeluje kao plaha, odmjerena osoba koju njegovi likovi povremeno „zaskoče“ i mada to nije novost u Anočićevoj glumi, ovdje vrlo dobro funkcionira: valja se moći nositi s vlastitim likovima. Osobito kada se na vratima pojavi Lidija (pobjegla iz psihijatrijske bolnice ) u spavaćici, raščupana i „suludog“ pogleda – komična i bolna, izvanredna Jelena Miholjević.
Lidijinog brižnog brata igra Filip Šovagović, vrlo uvjerljiv u balansiranju između svijeta svoje „pomaknute“ sestre i piščevog svijeta, u kojem supruga Ana (Antonija Stanišić Šperanda) slabije dolazi do izražaja.
Naglašena glazbena dionica (Šimun Matišić) dijeli prvu, sobnu dramu od druge smještene na groblju u Ričicama, Matinom rodnom selu (Matišićevom također) pod naslovom „Mi tu“ (asocijacija na pokret „Me too“ ali i na „nas ovdje“) koja čini „par“ s dramom „Prvi musliman u selu“.
Obje drame se zbivaju u ruralnom okruženju i mada se bave sličnim temama, u „Mi tu“ je sve pojačano, pa se bez zastoja nižu šverc emigrantima, neprocesuirana silovanja i ratni zločini koji (ipak) ne zastarijevaju.
Uz Ivicu Pucara i Filipa Šovagovića ističu se Sven Šestak i Franjo Dijak (ekspresivni opis smrti male Ljilje) kao nekadašnji ali i sadašnji „kolovođe“ svih mogućih akcija.
Sve to saznajemo zahvaljujući Matinom dolasku na obiteljski grob kao i njegovoj namjeri da tu kupi vlastito grobno mjesto (što teško postiže jer zbog svojeg pisanja nije omiljen u selu) pri čemu susreće Slavu (Jelena Miholjević) koja mu vrlo slikovito opisuje vlastita silovanja.
Predstava završava dramom „Autogram za Milicu“ koja se „referira“ na dramu „Obožavateljica“ iz doba kada je Mate bio rock-zvijezda i gostovao u Beogradu gdje su ga, ne bez posljedica, spopadale obožavateljice.
U Matinu i Aninu hotelsku sobu dolazi recepcionar Stanislav s namjerom da otkrije, je li supruga Milica u mladosti „petljala“ s Matom i učinivši pobačaj postala neplodna, a to će saznati kada Matu prikopča na detektor laži (što i Anu jako zanima!).
Iako su ključne scene zbivaju između prilično ljutog Mate (i dalje uvjerljiv Anočić) i odlučnog Stanislava (pronicljiv Dijak, savjetnica za srpski jezik Katarina Pejović) dva su lika uvelike uobličili upečatljivu atmosferu: hotelski službenik koji dovozi detektor laži (neodoljivo smiješan Filip Šovagović) i stručnjak za detektor Milan („On je vaš hrvatski Srbin i moj rođak… Radio za miliciju SAO Krajine pa je pobjegao u Srbiju nakon rata…“ objašnjava Stanislav; zbog ovakvih „štikleca“ volim Matišićevo pisanje) kojeg Sven Šestak prikazuje kao osobu delikatnog ponašanja.
Uloga Milice, gluhonijeme kuharice (savjetnik za znakovni jezik Angel Naumovski, prevoditeljica Mada Peršić) i davne Matine obožavateljice te uloga „poremećene“ Lidije omogućile su Jeleni Miholjević da pokaže da kreiranje „čudnih“ žena (odjeća Marita Ćopo) s trunkom humora za nju nije nepoznanica.
Nositelj svih priča je pisac Mate, ali događaje ipak oblikuju njegovi ženski pandani – Lidija, Slava, Milica – pa mi dijalog između Mate („Zašto si mi onda dala svoj broj?“) i Milice („Dala sam ti ga jer sam mislila da si postao bolji čovek nego što si bio dete“) djeluje kao odnos pisca prema vlastitu djelu.
Predstava „Moji tužni monstrumi“ činila se, nakon predstave „Ljudi od voska“, priličnim izazovom. Po mojem sudu, redatelj Vito Taufer je na njega uspješno odgovorio, jer je u predstavi sačuvao specifičnu atmosferu, „pomaknute“ likove, Matino pisanje pod krinkom „nemam ja ništa s tim “ i tempo izvedbe u kojem ništa nije bilo predugog trajanja. Bravo za čudovišta!
Fotografije: Mak Vejzović
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
