Nije se uvijek lako smijati

Gotovo pola stoljeća festival Dani satire (preimenovan u Dani satire Fadila Hadžića) dovodi pred zagrebačku publiku predstave koje pokušavaju satirom (ili barem smijehom) ukazati na loše pojave u društvu (počevši od obitelji) pa je izbornica Željka Udovičić Pleština za 48. Dane satire (2.6. – 18.6.2024.) odabrala doista raznolike predstave među kojima je i autorski projekt „Ljubičasto“ redateljice Selme Spahić, dramaturginje Emine Omerović i glumaca sarajevskog kazališta Kamerni teatar 55 (Satiričko kazalište Kerempuh 4.6.).

Početak djeluje posve benigno: u Milinom (Tatjana Šojić) stančiću (scenografija i kostimi Adisa Vatreš Selimović) na proslavu rođendana dolaze njezina odrasla djeca (kći Jaca – Maja Izetbegović, oženjeni sin Meša – Sabit Sejdinović, sin Sanjin koji živi u Beču- Boris Ler) i snaha Katarina (Anja Kraljević) a kako se dugo vremena nisu družili, zadirkuju se iako ne uvijek bezazleno.

Dok oni jedu, Mila ih dvori umjesto da sjedne s njima… podređena obitelji kao uvijek. Odjednom se djeca okome na Milin način život, pa joj Sanjin daje novac da preuredi stan jer je sve „staro i masno“ (ona ne želi nikakvu promjenu), Jaca je kori zbog odjeće (nije se odjenula lijepo nego udobno) i posve je jasno da su djeci nevažne majčine želje i da joj pokušavaju život urediti po vlastitim kriterijima.

Budući da ona odbija odgovarati na provokativna pitanja, zaključuju da postaje dementna i odlaze natjeravši je da legne (umotana u dekicu!). Dojam o veseloj proslavi, zbog duhovitih dijaloga i vrckastog govora, demantira Milino turobno lice.

Ambijent u drugom činu djeluje nadrealno zahvaljujući osvjetljenju (Elvedin Barjaktarević, Nino Brutus) i glazbi (Draško Adžić) tako da se pojava šutljivog mladića (Davor Golubović) uklapa u tu nestvarnu atmosferu.

Prateći Milino ponašanje pokušavamo saznati je li mladić njezin san, utvara, sjećanje ili je ipak stvaran?! Odgovor se ne nazire mada njih dvoje, kroz nehotične dodire, ples i zajedničko pušenje pokazuju prisnost.

Nakon ovog senzibilnog (nijansu presporog) čina, u zadnjem činu dolazi obitelj i zgraža se nad pojavom mladog muškarca u majčinu stanu pri čemu im je najvažnije da ih nitko nije vidio jer je takva veza sramotna. Odstranivši zastore koji su branili pogled u pozadinu, scenom dominira raslinje u koje obitelj zakapa ubijenog mladića, jer samo njegova smrt može vratiti poljuljanu ravnotežu.

Ali, nakon svakog ukopa, on se vraća Mili i ona napokon ispriča kamo je nestala na cijeli dan za vrijeme davnog obiteljskog ljetovanja. Umorna od života u kojem stalno nešto mora i u kojem nitko od obitelji za nju ne mari nego samo očekuje neku uslugu, otišla je s namjerom da se više ne vrati (hodala je bez cilja svjesna vlastitog tijela koje je opet bilo samo njeno; osjećala je kako ga grebe ljubičasto šiblje) i mladić (imenom Ali) simbolizira život kakav je mogla imati ali je pustila da joj ga uzmu.

Dramaturginja Omerović je izvrsno sažela da se u predstavi radi „o tankoj liniji između njene slobode i našeg fašizma“.
Sve komponente ove predstave su logično i suvislo posložene ali valja naglasiti izuzetni glumački angažman jer, osim što je svatko od njih oblikovao punokrvni lik, uspjeli su ostvariti homogenu skupinu u kojoj se nitko nije nametnuo nego se svaki od karaktera profilirao u skladu s idejom predstave.
Možda je Tatjanu Šojić zapala najteža uloga jer je trebala balansirati između samozatajnosti i borbe za vlastitu slobodu a ona je to izvela bolno uvjerljivo.

U kazališnim se kuloarima ljubičasta boja smatra kobnom, ali dobroj predstavi ništa ne može nauditi, čak ni ljubičasto.

Fotografije: Almin Zrno

Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti