„Pivo je dobro za kosti“

Suradnjom Zagrebačkog glumačkog ateljea i Teatra Exit nastala je predstava „Voliš li me?“ (8.11.2018., osvrt na izvedbu 11.11.2018.) u režiji Janeza Vajevca i dramaturgiji Andreja Vajevca koju u komornom prostoru Studija Teatra Exit (Zagreb, Gundulićeva 37) izvode Vesna Tominac Matačić (Ana) i Žiga Čamernik (Janez).

Uvodna scena prikazuje nju kako mijesi tijesto, a njega kako živčano negoduje jer se ona nije držala dogovora da četvrtkom zajedno ručaju: njih dvoje i sin Ivica. Netrpeljivost koja, bez vidljivog razloga, zrači iz svake njihove riječi i geste, prerasta u uzajamnu bujicu psovki.

_SAS1782

Ono što je Ani u fazi zaljubljenosti bilo simpatično, Janezov slovenski naglasak u hrvatskim riječima,odjednom postaje „okidač“ za ljutnju. Njezino pitanje o ljubavi, Janez doživljava kao provokaciju: „Jesam li došao doma ili na sud?“. Iskorak u prošlost prikazuje fazu njihove opčinjenosti, koju svakodnevica pomalo glođe.

Dolazi do razvoda, sin živi s majkom i redovito komunicira s ocem. Njih dvoje također kontaktiraju, ali najmanja sitnica potiče svađu (Janez predbacuje Ani da gura sina prema ženskastom ponašanju, dok se ona zgraža kako on sinu daje pivo, što Janez opravdava riječima: “Pivo je dobro za kosti“!).

_SAS1710

Kako predstava odmiče, Ana i Janez postaju pomirljiviji (posebice kada pomažu sinu), a završna scena predstave je doista duhoviti zaokret.

Tekst je vrlo životan i prepoznatljiv, osobito muškom djelu publike, jer Žiga Čamernik vrlo prirodno i bez ikakvih pretjerivanja iznosi probleme suvremenog muškarca, „razapetog“ između posla i obitelji (dakle, to nije samo ženska boljka, mada jest drugačije).

Njegov hrvatski je odličan, dakako obojan melodijom slovenskog jezika, što bi možda trebalo biti naglašenije u trenucima kada se naljuti ili uzruja! Iako u Sloveniji nije nepoznat, Čamernik je meni predivno glumačko otkriće (naročito me se dojmilo pojašnjenja o dobrobiti pive).
Vesna Tominac Matačić u početnim je scenama patetična, što je dobra protuteža Janezovom racionalizmu, ali je ipak malo previše plačljiva (tekst je u stvari takav).

_SAS2013

Kasnije se pomiče prema prirodnom načinu, ali uvijek pomalo na granici bolećivosti. Ono što je kod oboje izvrsno u gestualnom smislu (metoda braće Vajevec) jest prepoznatljivost svih radnji bez uporabe rekvizita, a pri tom se ne prelazi u puko oponašanje. Dvije stolice i stol, svjetlo kroz prozor odnosno na scenu (Saša Fistrić) i odlična prateća glazba (Zvonimir Dusper) za podcrtavanje zbivanja, dovoljni su za odgovarajući ambijent.

Ljubav nas možda zaskoči kao ubojica iz grma, kako to opisuje Bulgakov, ali je krhke strukture pa s njom valja blago i postojano – predstava „Voliš li me?“ to pokazuje na duhovit i promišljen način.

olga-vujovic-200Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti