Bartol Fuchs (1970.) ne samo da je novo ime među hrvatskim autorima kriminalističkih romana već je nesumnjivooran za brojne romana spomenutog žanra, budući da najavljuje „serijal Lujzijana“.
Za poznavatelje zemljopisa Lujzijana podrazumijeva cestu koja povezuje Karlovac i Rijeku vijugajući kroz Gorski kotar u duljini od oko 140 km, koju je 1803. počeo graditi general Filip Vukasović (1755.-1809.), a završena je 1811.
Postoje dva izvora o imenu ove, kako su tvrdili najljepše i najbolje izgrađene ceste, ali većina povjesničara smatra da je ime dobila prema Mariji Lujzi, kćeri cara Franje II i supruge Napoleona.
Do gradnje brze ceste, Lujzijana je veselila brojne vozače koji su uživali u krajolicima i janjetini na ražnju ili ih izbezumljivala maglom, kišom, snijegom, sporim autobusima i teretnjacima.
Danas je ova cesta prilično prazna („Konačno možemo preći cestu“ komentirao je jedan Goranin), ali još uvijek itekako poželjna kada jaki vjetrovi onemoguće promet brzom cestom.
Prvi Fuchsov roman „Žabarska noć“ (Opus Gradna 2016.) bavi se pripremama za lokalnu zabavu i životom bez većih događaja (ipak su to mala mjesta idiličnih imena poput Jelenjeg Luga ili Klekovog Laza) gdje svi o svima sve znaju.
No, onda se jednog dana dogodi umorstvo, a potom još dva…U drugom romanu pod nazivom „Zelena tinta“ (Opus Gradna 2018.), kako se zove amaterski književni klub u Lazarkinoj Vasi, susrećemo se s lokalnim spisateljima i njihovim ambicijama, među kojima se ističe samozvani aristokrat Vilim Prezl.
Mada postoje međusobne netrpeljivosti, razmrskana glava voditelja kluba ipak je prilično neočekivan događaj. Iako oba romana obiluju brojnim očekivanim detaljima (krajolik, uobičajeni život u Gorskom kotaru), autor jako voli šokirati (ionako nikakva mašta ne može natkriliti stvarnost, pa je najjednostavnije prepustiti joj se).
Za razliku od, zadnje vrijeme, tako omiljenih skandinavskih „krimića“, Fuchsovi romani imaju jednostavnu žanrovsku strukturu: sve je dobro i normalno, onda nekoga ubiju, pa se traga za ubojicom, kojeg se istraživanjem i povezivanjem podataka napokon nađe.
To je uglavnom netko naoko bezazlen, ali s jakim motivom. Opisi, usporedna zbivanja, prolazni likovi- sve to ne ometa temeljnu priču, jer i kada se poigrava nekim sociološkim ili kulturološkim fenomenima, Fuchs nas time ne opterećuje.
Osim što su svi događaji smješteni u Gorski kotar, romanima je zajednički i istražiteljski policijski dvojac: inspektor Bruno Cuculić i njegova pomoćnica narednica Sara Blašković (nadam se da članovi obitelji odabranih prezimena neće lupati Fuchsu na vrata sjekirom- Gorani su prijeke ćudi!).
Ne mogu se oteti dojmu da je autor svojeg Cuculića oblikovao po vlastitoj spodobi: debeljuškast, srednjih godina, konzervativnog svjetonazora, duhovit (malo uvrnuto) i sklon logičnom zaključivanju (to me podsjeća na Lee Childa koji je prema svojem liku oblikovao Jacka Reachera).
Pomoćnica Sara je vrlo mlada i nekonvencionalna, ukrašena pirsinzima i mašnicama, što se Cuculić baš ne sviđa, ali se oni prilično dobro slažu.
Čitajući ova dva romana, uživala sam u dobro vođenoj priči, živim i sočnim razgovorima, ponekad zbilja šašavim situacijama, dosljednosti u gradnji likova kao i vjerno skrojenoj obiteljskoj situaciji Cuculićevih (inspektor ima ljupku suprugu s kojom se lijepo slaže i anarhistički nastrojenog sina), duhovitim komentarima na poznata politička ili društvena zbivanja (suzdržano i nenametljivo) s kojima se možemo i ne moramo složiti ali su u skladu s karakterom koji ih izgovara…I za kraj razrješenje nedoumice oko autorovog imena: to je pseudonim, a njegovo pravo ime možete naći u zbirci pjesama „Dora Novak“.
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
