Kazališne predstave iznikle na nezavisnoj sceni nije uvijek lako vidjeti izvan njihove matične sredine jer su im izvedbe često skopčane s raznim tehničkim i financijskim teškoćama i zato koristim svaku prilika da ih gledam.
Na 14. Bobijevim danima smijeha – festivalu komedija u čast „histrionu“ Josipu Bobiju Marottiju (od 6. do 29.11.2025.) u zagrebačkom Centru za kulturu „Histrionski dom“ nastupili su glumci koji su završili osječku Akademiju za umjetnost i kulturu u svojim predstavama „Izuzetno dramatična drama“ Mateja Sudarića (tekst i dramaturgija) u režiji Marijana Josipovića i produkciji Kazališne družine „Susret“, Osijek (8.11.) i „Tri radnika i miješalica“ Dominika Karaule u koprodukciji UOKD Glinjol Teatar, Glina i Udruge Teatar igre, Vinkovci (16.11.).
Pismeni prikazi rada koje mladi glumci prilažu uz diplomsku predstavu znaju biti vrlo slikoviti i korisni jer se putem njih može steći uvid u oblikovanje lika i uloge, te upoznati odlike novog teksta.
Iz diplomskog rada Hane Schoenfeld napisanog za predstavu „Izuzetno dramatična drama“ izdvajam: „Likovi postaju svjesni svoje uloge u drami i preispituju prirodu stvarnosti te donose odluke koje mijenjaju njihove živote unutar tog fikcionalnog okvira.“ jer mi se čini da ta rečenica odražava dramsku suštinu teksta/predstave odnosno podjelu na likove koji žele napustiti dramu (izaći iz fiktivne egzistencije) i one koji ostanak u drami smatraju jedinom egzistencijom.
Glavni junak Henrik (Nikola Radoš) i supruga Margareta (Hana Schoenfeld) čine jednu, dok Vladas (Silvijo Švast) i njegov otac Sebastian (Toni Leaković) drugu zajednicu i u obje vlada nepokolebljiva netrpeljivost.
Dok Henrik i Vladas tragaju za pozadinom svojeg postojanja (otkrivaju da su fiktivni likovi i žele to prekinuti), Margareta i Sebastian nastoje sačuvati dramsku radnju jer kada ona završi, oni nestaju.
Usporedno postojanje zbivanja u kojima se redaju „čudne“ epizode (Henriku sve žene sliče njegovoj supruzi, Vladasu svi muškarci imaju očev izgled) i scena iz „drugačijeg“ (dramskog) prostora u kojem Henrik nehotice „prođe kroz svjetlost“ i „vidi ljude koji ga promatraju“ (publiku) dovodi do uspostavljanja veze između sadržaja predstave i „kazališta u kazalištu“ čime se provocira pitanje o uvjetima nužnim da neki lik „ostane na životu“.
Analizirajući elemente dramskog pisma i kazališne izvedbe koji će likove učiniti „besmrtnim“ (jer i kada se ugase reflektori ili publika ode, glumci i dalje mogu igrati za sebe) kristalizira se sljedeće: „Ako je predstava dobra – igrat će se.
A svaki puta kad se igra mi živimo. Bitno je da se igra. I sve dok se igra mi ćemo iznova i iznova živjeti.“ (Sudarić). Također se likovi moraju pomiriti da neće uvijek biti jednaki jer: „I tekst će se rezati i mijenjati i različiti će redatelji imati različite vizije kako će nas uprizoriti i živjet ćemo tisuće raznih života. Svaki put tabula rasa i svaki put nova avantura.“ (Sudarić).
Ne poričem da moje opisivanje (prepričavanje) sadržaja djeluje pomalo“zbrkano“, ali ideja doista nije ni banalna ni jednostavna i tek razvojem situacije postaje jasno da se radi o različitim spoznajnim razinama.
Likove more prilične brige no oni ih relativiziraju komičnim pristupom koji se vidi u tekstu, glumi (malo usporenoj) i u staloženom redateljevom pristupu jer ni na trenutak ništa ne narušava dojam „otkvačene“ prirodnosti (poput Švastovog gađenja, na primjer). Vidljivo je to i pri promjeni ambijenata (scenografija Anamarija Šerbetar, oblikovanje svjetla Marijan Josipović), defileu likova (kostimi Lorna Kalazić Jelić) i glazbi (Tihomir Ranogajec).
Glumac Dominik Karaula napisao je komediju ponukan sporom obnovom zgrada nakon potresa u Glini a usprkos tri radnika naslovu, glavni je lik miješalica za beton u mirovanju, jer radnici na gradilištu, Stanislava (Anabela Sulić) i Miroslav (Toni Leaković) nemaju za nju ni volje ni materijala a njihov šef Berislav (Dominik Karaula) je potpuno nesposoban (posao je dobio zahvaljujući stricu). Šef je u „običnoj“ odjeći, radnici nose „sponzorske“ kombinezone ali svi se štite kacigama iako ništa ne rade – čak nemaju volje ni upaliti miješalicu.
Predstava se temelji na „politički nekorektnom“ zafrkavanju na račun poznati tema pa su se na repertoaru našla spolna, nacionalna i stranačka podbadanja, ismijavanje nadređenih i umrežavanja podčinjenih.
Neke su sekvence doista duhovite ali bi ih bilo kontraproduktivno prepričavati ih, jer troje glumaca to puno bolje prikazuju.
Ipak ne mogu odoljeti sceni u kojoj Stanislav (Leaković) tumači Miroslavi (Sulić) zašto bi svećenika trebala zamoliti da ode njenoj kući i skine pečeno prase s ražnja (nju šef ne pušta ): „Oni preko dana ništa ne rade, Božji je čovjek pa mora pomoći i voli pečenku“. I bio je Stanislav u pravu.
Zamišljene da zabave i nasmiju, dvije predstavljene kazališne predstave pokazale su višu umjetničku razinu od mnogih koje su obilato financirane i ako su one ogledni primjeri, onda će nezavisna scena ,„nejunačkim vremenima u prkos“, postati važan dio domaće kazališne umjetnosti.
Fotografije: KD “Susret”, Glijnol teatar
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
