Ovo je najbolja autobiografija koju sam ikada pročitala. Marina je brutalno iskrena (usporedila bih je s jednako iskrenim Knausgaardom) i odlučna da transformira svijet i ulogu umjetnosti u njemu. Njezina ideja i želja da Umjetnost treba biti nematerijalna i sačinjena…
Marina je svo vrijeme svog umjetničkog djelovanja privodila publiku svojoj umjetnosti i otvarajući nove putove u pravcu istraživanja ljudske svijesti.
Kroz svoju viziju uspjela je pomaknuti granice umjetnosti: bičevala se po cijelom tijelu, s razbijenim staklom urezala si je pentagram na koži trbuha, nož je zabijala u vlastite prste, ležala je satima s kosturom, a i zmije su joj u jednom performansu obavijale tijelo.
Propješačila je 2500 kilometara po Kineskom zidu, proputovala svijet putujući u starom preuređenom busu Citroën i živjela godinu dana s Aboridžinima u pustinji Australije.
Otkako je realizirala projekt “Umjetnik je prisutan”, svoj do sada najveći umjetnički performans koji se pretvorio u tromjesečnu predstavu u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku – Marina Abramović je kultna figura diljem svijeta. Robert Redford i Lady Gaga njezini su najveći fanovi, a 2014. magazina TIME uvrstio ju je u 100 najvažnijih i najutjecajnijih ljudi na svijetu.
Mogu samo uzviknuti: kakva žena, kakva umjetnica, kakva duhovna osoba koju krasi tolika jednostavnost, skromnost i nesebičnost!
Autobiografija je pisana kronološki. Sve počinje tog 30. studenog u Beogradu kada je Marina rođena u mračnom okruženju poslijeratne Jugoslavije. Roditelji su joj bili ratni heroji, postavši uvaženi članovi partije s važnim zaposlenjima.
Ništa im nije nedostajalo, dapače, imali su sve privilegije. Majka Danica je bila direktorica Muzeja revolucije, a otac Vojin koji je plijenio markantnošću ratni heroj. Njihov je brak bio u stalnoj krizi.
Marina svoje roditelje nikada nije vidjela da se ljube, a i ona je bila uskraćena za bilo kakav tjelesni dodir – nije bilo zagrljaja, pusa, držanja u krilu, maženja. I otac i majka smatrali su da je djetetu najvažnije usaditi nepopustljivu radnu etiku, a nježnost bi je mogla samo razmaziti.
Čitavo Marinino djetinjstvo bilo je ispunjeno duhovima i nevidljivim bićima. Ukazivale su joj se sjenke i mrtvi ljudi.
Iako je već imala skoro 30 godina i već je gradila međunarodnu umjetničku karijeru Marina je i dalje živjela s majkom i bakom trpeći surovu majčinu kontrolu i njezinu (opsesivno kompulzivnu) potrebu da sve bude čisto i oprano i po nekoliko puta.
Jako joj je nedostajalo to što je majka nikada u životu nije poljubila ni zagrlila. Otac joj je, kad je Marina imala četrnaest godina, poklonio pravi mali damski pištolj. U šumi je jednom njime opalila i odmah ga odbacila. Njeno odrastanje vrvi bizarnostima i surovošću.
No ništa nije moglo utažiti nezasitnu radoznalost i želju da se povezuje s drugima, ni zaustaviti njezin poseban balkanski smisao za humor. Kroz Marinino ispovijedanje prolazimo i kroz njezine dvije velike ljubavne priče.
Prva je s nizozemskim umjetnikom Ulajem koja je trajala 12 godina, a druga sa zgodnim i šarmantnim Talijanom Paolom s kojim je također provela punih 12 godina.
Bile su to bolne veze pune strasti, ljubavi, umjetnosti, ali i prevara i nepoštovanja. Jedino u partnerskoj ljubavi nije znala izoštriti svoje pipce i slušati srce. Bila je gladna ljubavi koju nije dobila od svojih roditelja i brata.
Marina je bila u stvari prava nomadkinja. Nakon što je 30 godina živjela pod majčinom kontrolom otišla je u svijet. Obišla je sve kontinente i zemlje kao umjetnica, ali i kao transformatorica.
Živjela je s Aboridžinima (što gotovo nikome nije uspjelo), sa šamanima, s ayurvedskim iscjeliteljima u Indiji, s budističkim monasima u Tibetu. Prehodala je Kineski zid i jedna od rijetkih koja je tih godina, kad je Kina bila zatvorena za Zapad, uspjela izvesti svoj performans upravo tamo.
Upoznala je Dalai Lamu, brazilskog iscjelitelja Johna od Boga koji izvodi duhovne i fizičke operacije nad ljudima, a s Lady Gagom je odradila svoju specifičnu duhovnu četverodnevnu radionicu. Bila je velika prijateljica i sa Susan Sonntag. Na kraju je svoj dom sagradila u New Yorku iako je dugo živjela u Amsterdamu i Rimu.
U Amsterdamu je u jednom trenutku kupila kuću od šest katova za 40.000 guldena, punu skvotera, narkomana i s jednim okorjelim dilerom, da bi ju postepeno uspjela fenomenalno urediti i prodati za četiri milijuna dolara. Marina je jednostavno žena koja je uvijek imala viziju i koja je slušala svoju intuiciju.
Kazališni režiser koji je njen život postavio na scenu rekao je: “Sviđaju mi se tvoje tragične priče. Nema većeg kiča nego kad tragiku prikažeš na tragičan način – mislim da tvoj život treba postaviti kao komediju da bismo publiku dirnuli u srce,” a tu mudrost zagovara i Dalai Lama.
Danas Marina ima 71 godinu. Smrt je često umetala u svoje radove. Umiranje je njezina česta tema. O smrti trebamo razmišljati svakog dana, poručuje nam Marina. Potpuno je pogrešna ideja o trajnom postojanju.
To uvelike pomaže da svoj život ne shvaćamo preozbiljno i važno. Moramo razumijeti da se smrt može pojaviti svakog dana u bilo kojem trenutku i suštinski je važno da budemo spremni.
Najzanimljivije je to da sam bila u New Yorku kada je Marina u MoMA-i izvodila svoj najvažniji i najveći performans – “Umjetnik je prisutan”. Bila sam u toj prostoriji muzeja i gledala sam kako ga izvodi. Ali, nisam imala strpljenja čekati u redu da sjednem nasuprot nje. Bilo bi to nešto za pamćenje.
Zašto najbolja autobiografija pitate se?
Prvo, zato što ova žena ima što ispričati svijetu. Drugo, jer knjigu nisam mogla ispustiti iz ruke svo vrijeme čitanja. Dok sam čitala nisam niti jela, niti pila, a mužu sam na glas čitala velike dijelove knjige. Morala sam odmah s nekim podijeliti svoju fascinaciju ovom genijalnom ženom. Dala mi je misliti!!!!!!!
I kao treće, ova knjiga me je promijenila i u meni potakla toliko razmišljanja, kao niti jedna do sada.
Svakako pogledajte njene filmiće na facebook & You tube kanalu:
Izvor: Čitaj knjigu (sve fotografije)
