Njemački književnik Michael Ende (1929.-1995.) svoje, najčešće dječje, čitatelje očarava romanima krcatim čudnim bićima koja ulijeću u fantastične situacije u neočekivanim okruženjima.
Napisao je veći broj romana među kojima je prvi bio o Jimu Knopfu (1960.), a najomiljeniji „Priča bez kraja“ (1979.) čijoj je popularnosti doprinijela i ekranizacija na engleskom jeziku (1984., Wolfgang Petersen).
U hrvatskom su jeziku dostupne knjige „Priča bez kraja“, „Jim Gumb i strojovođa Lucas“, „Momo“ i „Ogledalo u ogledalu“, a od nedavno i „Dugog putovanja cilj“ s ilustracijama Dominika Vukovića (1990.) kao prva knjiga u biblioteci „Ilustrirana fantastična knjižnica Malih zvona“ u prijevodu Anje Bastašić (Mala zvona, 2019.).
Navedena kao kratki roman, „Dugog putovanja cilj“ (Einer langen Reise Ziel) je zapravo dulja priča, prva (i jedina prevedena na hrvatski jezik) u zbirci od osam priča sakupljenih pod naslovom „Zatvor slobode“ (Das Gefaengnis der Freiheit, 1992.) koje su pisane za odraslu publiku (mada vjerujem da su ti čitatelji u knjigama za mlađi uzrast već iskusili Endeov pripovjedački šarm).
Ende je govoreći o oblikovanju svojih fantastičnih svjetova isticao nužnost strpljenja, ali nije isključeno da je tome, barem na podsvjesnom planu, kumovala kućna atmosfera, jer je njegov otac Edgar Ende (1901.-1965.) pripadao nadrealističkom slikarskom pokretu.
Priča „Dugog putovanja cilj“ govori o mladom lordu Cyrilu Abercombyju koji, ugledavši sliku spomenutog naslova, traga za mjestom naslikanom na slici.
On je duboko uvjeren da slikar Isidorio Messiu nije izmaštao motiv slike, mliječno bijelu palaču na vrhu stijene, nego da je naslikao stvarno mjesto, koje je stvorena baš za njega, Cyrila.
No prije susreta sa slikom i potragom za naslikanim, priča nas upoznaje sa dječakom Cyrilom koji odrasta u bogatstvu i uz emotivno hladnog oca (majka ih je napustila).
Takav i sam postaje: grub i nemaran prema ljudima, nezainteresiran za zbivanja oko sebe i ravnodušan prema uzbuđenjima, smatrajući da „pravi smisao svakog očekivanja upravo je u tome da ono zauvijek ostane neispunjeno, jer svako ispunjenje mora u krajnjoj liniji završiti u razočaranju.“
Vuković sjajno prikazuje izgled blaziranog i beskrupuloznog mladića, prateći kroz svojih dvadeset ilustracija sve važne trenutke Cyrilovog života (pri tome ne ometa čitanje i demantira kako su „oslikane“ knjige samo za djecu).
Dakle, iako je bio na lošem glasu, Cyrila su ipak pozivali na druženja, pa je tako na večeri kod trgovačkog savjetnika Jakoba von Erschla ugledao sliku koja ga je potresla do suza.
Budući da mu vlasnik nije htio prodati sliku, Cyril je poduzeo i organizirao seriju nemoralnih, čak kriminalnih radnji da je stekne, što mu napokon polazi za rukom.
Opsjednut palačom, Cyril na temelju naslikanog krajolika godinama traga za njom, ali bez rezultata. I onda je jednog maglovitog dana u venecijanskoj četvrti „il ghetto“ ušao u dućan Ahasvera Tubala…
Mada bismo Endeove opise likova, njihovih postupaka i mjesta gdje obitavaju mogli nazvati realističnim, svaka je scena prožeta zlom slutnjom.
Posebnu nelagodu budi sam Cyrilov lik, jer koliko god su njegov karakter i način života posljedica odrastanja, toliko sam ustrajava na opakoj naravi.
Njegova prvotna žudnju za slikom, a potom opsesivna potraga za naslikanim nije težnja ljepoti nego posjedovanju, što izaziva jezu.
Ende ne mari za uzrast čitatelja, nego ga svojim majstorstvom bezobzirno zarobljava i ne pušta iz kandži znatiželje i zatravljenosti …
Nakon ove prve priče, doista bih se radovala kada bi i preostale priče iz spomenute zbirke „zazvonile“ u hrvatskom prijevodu.
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
