Poput čuvenog kockara i revolveraša Doca Hollidaya, slikar i književnik Tomislav Zagoda (1970.)u hrvatsku je književnost „došao tiho“ romanom za mlade „Balada o Buginim gaćicama“ „i ušao u legendu“ osvojivši nagradu „Grigor Vitez“ (2004.).
Napisao je on i nastavak tog romana, ali nije zastao na toj dobnoj skupini, nego se ogledao i u romanima za odrasle („Ernestove djevice“).
Okrenuo se i žanrovskoj prozi pri čemu su mu vrlo uspjeli kriminalistički romani iz serijala o ubojstvima u Gorskom kotaru („Žabarska noć“, „Zelena tinta“) napisani pod „šumskim“ imenom Bartol Fuchs.
Ne znam koliko je iznenadio svoje čitatelje poezijom, odnosno ilustriranom zbirkom pjesama opisanom kao „liker-poezija za mlade“ naslovljenom „Dora Novak“ (Opus Gradna, 2018.), ali mene jest i to vrlo, vrlo ugodno.
Zbirka pjesama „Dora Novak“ sadržajno je vezana uz tjelesne i duševne promjene pubertetlija, njihovu zbunjenost zbog novih i neočekivanih pojava, dvojbi oko prijelaza prijateljskih osjećaja u drugačija čuvstva, a oni to sve zapažaju sa strepnjama i nevjericom, pomalo prestrašeni i obrambeno ironični.
Mada sam daleko od godina pretpostavljenih Zagodinih junaka, prisjećam se kako su generaciju rođenu sredinom prošlog stoljeća obilježili stihovi: „Čuperak kose obično nose/neko na oku/ neko do nosa/al ima jedan čuperak plavi/zamisli gde ?/ – U mojoj glavi.“(„Plavi čuperak“, 1965.) vojvođanskog pjesnika Miroslava Antića (1932.- 1986.).
Pjesma „Dora Novak“, prema kojoj je nazvana zbirka, govori o čudesnoj djevojci koja subjektu predstavlja sam bitak, pa o njoj ne saznajemo gotovo ništa, osim kako ona djeluje na njega: „Ušla je u mene/ kao tropska oluja,/porazbijala prozore,/ iščupala okna,/ odnijela krov (…)“ ili „(…)Bješe moje sunce / i noćna mora -/ta djevojka Novak Dora.“ ili završno: „I uvijek kad sam padao,/ rušio se kao list,/posrtao kao ranjena srna,/ tonuo kao kamen/ u duboka mora crna,/ona je bila moj spas,/moj plovak-/ta čudesna djevojka Dora Novak.“
Je li to odraz autorovog specifičnog smisla za humor ili su današnje generacije doista malo „opakije“ (dakako, statistički gledano), ali među ljubavne stihove često se upliću tonovi praktične trezvenosti kao što se može pratiti u pjesmi „Nešto za kraj“: „Ostavi nešto za kraj,/nekakvu zimzelenu grančicu,/nabijenu značenjima,/neki prešani cvijet/nabijen osjećajima/pismo/u kojem mi želiš svu sreću ovoga svijeta…“, da bi u drugoj, dužoj strofi nastavila nabrajanje na peckav način i napokon prilično grubo pjesmu privela kraju: „I na kraju…/ …ne zaboravi ostaviti novac/ koji sam ti posudila/za tvoju akustičnu gitaru,/kako ti ne bih ozbiljno naudila,/ i slomila koljena.//Zbogom,/tvoja bivša voljena.“
Dok je ova navedena pjesma zamalo prijeteća, postoje romantične i suptilne poput „Ptice našeg djetinjstva“ ili „Na što mislim kada ne mislim na tebe“ (…. „Shvatim da si ti i varivo i pingvin i tvrdo kuhano jaje,/i morska bolest i rajčica,/da si ti sve.“…).
Većina pjesama je pisana slobodnim stihom, mada ima izuzetaka poput pjesme „Bez mene“ sastavljene od četiri katrena u kojoj je završni ujedno zaključak: „Bit će još ljubavi nevjerojatnih,/imat će i zidove i sjene,/bit će prozora i kula zlatnih,/imat će sve, ali ne i mene.“
U pjesmama okupljenim u zbirci „Dora Novak“ mijenja se rod i lice kazivača pjesme, ali je uvijek prepoznatljivo, bez obzira radi li se o rađanju ili umiranju ljubavi, njezinom punom zamahu ili nesigurnom nagađanju, da se govori iz punine srca, bez prenemaganja i laži.
I za kraj: „U svakom slučaju ,/o ljubavi trebaš znati/ samo jedno:/to je rosa/ što udara kao malj“ („Sve što o ljubavi trebaš znati“).
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
