Upoznajte Natašu Jovičić autoricu osjetilne metode kojom slijepima osobama dočarava slike

Dugo i aktivno istraživanje dovelo je Natašu Jovičić, povjesničarku umjetnosti, do senzacionalnog otkrića u kojem je uspjela odgovoriti na pitanje kako slijepim osobama dočarati neko umjetničko djelo, “Kako dodirnuti sliku”, i tako im uspjela približiti likovnu umjetnost.

Njene izvrsne metode sada se primjenjuju u cijelom svijetu, od najcjenjenijih muzeja i prestižnih galerija do iznimno važnih svjetskih institucija.

natasa jovicic povijest umjetnosti

Obrazovanje je svakako važna odrednica svačijeg života, mada nas ono ne može samo za sebe poboljšati, emotivno uzdignuti ili društveno osvijestiti, ako svojim odgojem i ponašanjem kroz život ne stvaramo pozitivan ljudski kapital koji definira, opisuje svakoga od nas.

Nataša Jovičić stvorila je zavidan ljudski kapital koji je određuje i čini jedinstvenom, kako u njenom zahtjevnom poslovnom dijelu života tako i u onom prirodnom, ljudskom, emotivnom.

Nataša Jovičić obrazovnje je stjecala kroz studiranje i magisterij na Columbia College Chicago u SAD-u te kao kandidatkinja za doktorat na odjelu za interdisciplinarnu znanost i umjetnost na Union University, Ohio.

natasa jovicic metoda za slijepe

Svakako treba istaći i njeno prijašnje, izuzetno osjetljivo, radno mjesto ravnateljice Javne ustanove Spomen područje Jasenovac, što je ovu intelektualku i snažnu ženu, koja se cijeli život zalaže za poštivanje ljudskih prava, prava žena, djece i mladih, potaklo da bude jedna od inicijatora ideje oko stvaranja nagrađivanog hrvatskog filma “Dnevnik Diane Budisavljević”, redateljice Dane Budisavljević.

Uz nastavak svoje karijere, usko vezane za kulturu i umjetnost, Natašino prijateljstvo sa slijepim prijateljem Ivicom Bagarić odvela ju je u zanimanje za život slijepih, za njihovo kretanje uz pomoć štapa ili psa vodiča, potaklo je na proučavanje Brailleovog pisma.

Nova životna saznanja izmijenila su njenu percepciju, koja je dotada bila ograničena i kako Nataša kaže: “na vjerovanje da je ONO što vidim upravo TO što vidim.
Projektu sam pristupila iz znatiželje, ali vođena istinskom željom da pomognem slijepom prijatelju doživjeti umjetničko djelo slikarstva.
Skulpturu slijepa osoba može opipati, osjetiti oblike, ali kako” dodirnuti” sliku?”

natasa jovicic metoda za slijepe u muzejima svijeta

W: Kako je uopće došlo do ideje da se vizualni osjet pretvori u taktilni?

S mojim prijateljem Ivicom Bagarić, danas je on magistar psihologije, provodila sam dosta vremena razgovarajući o slikama. U takvim razgovorima uvijek je bilo potrebno cjelinu nekog događaja ili slike opisivati s puno detalja. Tako je razgovor s njime često bio sličan satu anatomije.

Prijelomni trenutak za mene bio je kad je Ivica rekao: “Sve bih dao da vidim Mona Lisu.”

Tada se u meni javila želja da svoj poziv povjesničarke umjetnosti usmjerim u pravcu traženja odgovora na Ivičino čudesno pitanje. Potraga do rješenja kakvo je danas moguće vidjeti na izložbama i u nedavno objavljenoj knjizi Povijest umetnosti za slijepe i slabovidne osobe, trajala je više od deset godina.

W: Provođenje ideje, koje nitko do tada nije imao, moralo je biti puno izazova i nepoznanica?

Kako bih se što više približila načinu na koji slijepe osobe promatraju svijet, morala sam savladati novu semantiku i naratologiju.
Slijepe osobe imaju drugačiju predodžbu o stvarima, pojavama i prostoru oko sebe, pa drugačije doživljavaju i umjetnička djela. U međuprostoru ta dva iskustva, morala sam postati videća osoba koja je slijepa.

Posjetila sam galerije koje nude likovne sadržaje za slijepe: taktilnu galeriju Louvre u Parizu, Tate Modern, British Museum i Victoria i Albert Museum u Londonu, Ritthmayer institut u Trstu, Moma u New Yorku itd…, u kojima se likovno djelo najčešće interpretira uz pomoć tehnike reljefa.
Unatoč tim saznanjima moja je želja bila ostati u ishodišnom mediju, mediju slikarstva – crteža na papiru. U plohi.

Shvatila sam da “slika slike” mora biti taktilni dijagram, kakve sam poznavala od ranije. Geografske karte, slikovnice za djecu, matematički grafikoni otiskuju se kao taktilni dijagrami koji služe za podučavanje. Crteži se pretvaraju u taktilne dijagrame uz pomoć stroja koji od crnih elemenata otisnutih na papiru izrađuje ispupčenja.

natasa jovicic metoda za slijepe kako vidjeti sliku

Proces izrade prati slijepa osoba, koja provjerava jesu li dijagrami dovoljno čitljivi. Ako su izbočenja preniska, slijepa osoba ih ne osjeća, a ako su previsoka, smetaju dodiru i prsti ne mogu niti taj trag dešifrirati.

W: Put do realizacije nije bio jednosmjeran?

Odlučila sam za početak odabrati meni najdražu sliku hrvatske moderne umjetnosti, Autoportret sa psom Miroslava Kraljevića. Analizirala sam tu sliku vrlo detaljno — opisala sam kompoziciju, sve elemente forme, liniju, plohu i detalje u slici. Imala sam na umu da se obraćam slijepoj osobi, pa sam u slici tražila detalje za koje sam držala da ih trebala “povećati”. Znamo da detalji čine cjelinu i da njihovim opisivanjem dolazimo do razumijevanja cjeline slike.

Do takve interpretacije mora se doći zajednički, na temelju timskog rada slijepe i videće osobe. Kada je slika bila ispričana, molila sam mog prijatelja koji je slijep da odigra tekst, da sjedne onako kako Kraljević to čini u slici. Tek kada je prema opisu slike, Ivica to točno učinio, znala da smo na pravom putu.

Sad je bilo potrebno opis pretočiti u “sliku slike” – taktilni dijagram. Prema mojoj analizi i reprodukciji originala, povjesničarka umjetnosti i vrsna crtačica Zrinka Ostović, izradila je crtež koji opisuje kompoziciju, liniju, plohu i formu.
No ubrzo smo ustanovili da jedan crtež nije dovoljan za potpuno razumijevanje slike, nego da treba, kao u filmu, zumirati važne detalje i njih pokazati u zasebnim taktilnim dijagramima.

Najveći izazov za mene bio je prezentirati boje unutar crno-bijelog taktilnog dijagrama. Ivica nije prestajao inzistirati da uključimo i boje, iako se meni samoj isprva činilo da je ta dimenzija slijepima nedokučiva. Rješenje je bilo da se svakoj boji u slici pridruži određena tekstura, a da se to pokaže na zasebnom dijagramu. Izmislila sam posebnu paletu boja koju koristim u dijagramu pomoću kojega interpretiram boju u slici.

No, kad se tako precizno izrađeni taktilni dijagrame pokažu slijepoj osobi, ona bez vodstva neće znati što oni prikazuju. Potreban je, što više nužno potreban i neizostavan audio vodič, sličan GPS tehnologiji, koji slijepu osobu vodi od točke A do točke B, od gornjeg do donjeg ruba slike, od desne strane na lijevu, odozgo prema dolje.

W: I još povrh svega uključeno je i audio vodstvo?

Audio vodstvo daje točne upute gdje treba položiti ruku na taktilnom dijagramu, kako se kretati kroz sliku, koliko centimetara u lijevo ili prema dolje i sl. Dakle, slijepa osoba obavlja dvije radnje istovremeno: pažljivo sluša audio vodstvo i rukom dodiruje taktilni dijagram. Tek tada u mislima može stvoriti predodžbu slike koju proučava.

Čitanje analiza umjetničkih djela za audio vodstvo povjerili smo u početcima Helgi Vlahović, koja je i sama povjesničarka umjetnosti. Najveća kvaliteta njezine interpretacije je u postizanju prave mjere između čitanog teksta i intervala potrebnih za njegovo razumijevanje.

Tamo gdje je Helga Vlahović stala nastavila je Ana Marija Štorga, a jedno djelo čitala je i dramska umjetnica Alma Prica.

natasa jovicic ured predsjednika

W: Kako su vaša istraživanja dočekali muzeji i galerije?

Kao rezultat tih istraživanja, u lipnju 2009. godine u Zagrebu je otvorena prva Taktilna galerija pri Modernoj galeriji u Zagrebu.

U njoj je metoda koju sam upravo izložila prvi put primijenjena kako bi se slijepim i slabovidnim osobama predstavila remek-djela modernog slikarstva.
Od tada su se u Modernoj galeriji svaka četiri mjeseca izmjenjivale izložbe za slijepe osobe, a bilo ih je do sada petnaest.

W: Vaše rješenje zainteresiralo je mnoge svjetske ustanove poput slavnih muzeja, galerija, instituta koji ga sada i primjenjuju?

Moj rad prezentirala sam u Helsinkiju u Nacionalnog galeriji Finske-Ateneu, Nacionalnoj galeriji u Londonu, Westminster palači u Londonu, Nacionalnoj galeriji Ljubljana.

Održala sam niz prezentacija metodologije koju sam osmislila i koja je jedinstvena u svijetu, a to su Guggenheim u New Yorku, Chicago Art Institute, MOMA u New Yorku, Georges Pompidou u Parizu, Aalto University Helsinki, University of Turku u Finskoj, Nacionalni muzej u Oslu.

Moji radovi Ranjeni Anđeo jedinstvenog Huge Simerga nalazi se danas u Nacionalnoj galeriji Finske, a Supper at Emmaus slavnog Caravaggia u Nacionalnoj galeriji u Londonu te služi u svrhu edukacija slijepih osoba.

natasa jovicic

Uz ovo nevjerojatno postignuće odlučili ste sve pretočiti i u pisanu riječ?

Rezultati projekta Taktilne galerije, potakli su me na objavljivanje knjige o slikarstvu koja prethodi knjigama o skulpturi i arhitekturi za slijepe osobe. Ovdje sam odabrala kapitalna djela iz razdoblja renesanse, baroka, manirizma, klasicizma i moderne umjetnosti.

U ovaj izbor uključena su djela iz zbirki National Gallery u Londonu, Kunsthistorisches Museum u Beču, Musée d’Orsay u Parizu, Pinacoteca di Brera u Milanu, Nasjonalgalleriet u Oslu te Moderne galerije u Zagrebu.

Smatram da kulturno naslijeđe mora biti dostupno svima, uključujući i sve slijepe osobe. Vjerujem da ovaj projekt može biti poticaj za kreativni rad, jačanje samosvijesti i smanjenje osjećaja isključenosti slijepih osoba.

Istovremeno se preko njega i šira javnost upoznaje s pravima manjina i važnosti suzbijanja negativnih stereotipa. Ovaj projekt je potvrdio da slijepe osobe mogu vidjeti sliku, kao i videće osobe, samo s drugih osjetilnih razina.

Interju: Wish hr portal