Taj divni porculan

Jedan od vječnih sinonima za luksuz i kvalitetu je posuđe izrađeno od porculana.

Porculan je najfinija vrsta keramike dobivena pečenjem mješavine kaolina, kvarca i vapnenca na visokoj temperaturi (od 1250 do 1350 °C). Na taj način nastaje staklasta poluprozirna keramika koja je mnogo čvršća no što izgleda i ne prenosi električnu energiju, te može poslužiti i kao izolator.

Porculan se dijeli prema temperaturi na kojoj se peče te stoga postoji meki ili Meisen porculan, tvrdi koji potječe iz iz istočne Azije i koštani porculan koji ima dodatak koštanog pepela.

Razvoj porculana

PorculanPrvi porculan proizvodio se u Kini za vrijeme dinastije Tang od 618. godine, a tehnike proizvodnje na 1000°C razvijale su se postupno, pa su tek u doba dinastije Song od 960. godine kineski carevi osnivali tvornice za proizvodnju porculana. Prema zemlji podrijetla predmeti načinjeni od tog materijala često se i danas nazivaju china ili chinaware, dok je Marco Polo prvi upotrijebio izraz porculan jer ga je njegova sjajna čistoća i bjelina podsjećala na unutrašnjost školjke porcelanna.

Jasno je da je postojao velik interes za otkrivanje komplicirane formule proizvodnje tog dragocjenog materijala i u Europi. Iako su mnogi s više ili manje uspjeha pokušavali replicirati taj proces, jedna od teorija kaže da je u Europi porculan dostupnim učinio klasičan čin industrijske špijunaže. Naime, francuski isusovac Francois Xavier d’Entrecolles je početkom 18. stoljeća otputovao u Kinu, te se, koristeći se znanjem nekih ljudi koje je preobratio na kršćanstvo, domogao potpunog recepta. Nakon što je svoja saznanja pismima poslao kući, porculan se počeo proizvoditi po cijeloj Europi, a Kina je izgubila svoj monopol.

Vrste porculana

PorculanBečki porculan
Stoljećima su trgovci s Dalekog Istoka opskrbljivali zahtjevno europsko tržište porculanom čija je vrijednost bila jednaka vrijednosti zlata. Na zahtjev izbornog kneza Saske provodili su se sustavni eksperimenti ne bi li se otkrila tajna izrade tog “bijelog zlata”. Konačno je 1709. godine Johann Friedrich Böttger u Dresdenu otkrio postupak izrade porculana, te je uskoro osnovana prva europska manufaktura porculana u njemačkom Meissenu. Nije poznato je li se i on u tome koristio receptima spomenutog francuskog isusovca.

Kao “nagradu” za svoj pronalazak, u nastojanju da se sačuva tajna, Böttger je doživotno utamničen. Ipak, bez obzira na prijetnje smrću za otkrivanje tajne proizvodnje porculana, na kraju je brižno čuvana tajna pronašla svoj put prema drugim gradovima diljem kontinenta. Zahvaljujući dvojici odbjeglih radnika iz Meissena, Claudius Innocentius Du Paquier je 1719. godine u Beču osnovao manufakturu porculana koja je gotovo 25 godina bila jedini rival Meissena. Du Paquier je od cara Karla VI dobio carsku povlasticu kojom je stekao isključivo pravo proizvodnje svih vrsta porculana po uzoru na onaj koji se izrađuje u Istočnoj Indiji i drugim dalekim zemljama, s mnogo ljepšim bojama, dekoracijom i oblicima, a uz pomoć lokalnih radnika i sirovina. Manufaktura je proizvodila širok asortiman proizvoda koji su ubrzo stekli slavu zbog svoje bogate dekoracije, koja je uključivala prikaze pejzaža i lova, mitološke scene, ornamente i cvijeće. Ipak, zbog financijskih teškoća, Du Paquier je bio prisiljen prodati tvornicu državi. Nakon niza raznih direktora, voditelj manufakture je 1784. postao Conrad Soörgel Von Sorgenthal koji je vodio do svoje smrti 1805. godine.

porculan

Klasicistički stil koji je preferiran pod njegovim vodstvom bečkoj je manufakturi priskrbio međunarodni ugled. Zbog nedostižne kvalitete pozlate i vrhunskog slikanog ukrasa kreacije bečke manufakture zasjenile su porculan svih drugih u Europi.

PorculanRuski porculan
Počeci proizvodnje porculana u Rusiji vode do cara Petra Velikog, čija se ljubav prema porculanu može vidjeti u ukrašavanju keramičkim pločicama kuhinje Monplaisir palače u Peterhofu. Njegova kći, carica Elizabeta, osnovala je prvu rusku tvornicu porculana u St. Petersburgu. Osnivanje te plodonosne institucije omogućilo je otkriće darovitog znanstvenika Dimitrija Vinogradova 1747. godine.
Tijekom osamnaestog i devetnaestog stoljeća u Rusiji je, kao i u ostatku Europe, vladajuća klasa diktirala umjetnički ukus. Ruski porculan tako je ogledalo ukusa pojedinih vladara. Ruski porculan se odlikuje velikim servisima koje je naručivala bogata aristokracija. Orlov servis, koji je grof Grigory Orlov primio od Katarine Velike kao zahvalu za njegovu središnju ulogu u pomoći dolaska na prijestolje, savršen je primjer za to. Kada je nastajao, za servis je bilo naručeno više od 2 000 komada i mogu se samo zamisliti veliki troškovi i napor koje je zahtijevala proizvodnja.

Usko povezan uz burnu povijest svoje domovine, sudbina ruskog porculana je zauvijek promijenjena nakon Oktobarske revolucije u listopadu 1917. godine. Kaos koji je došao iz naroda rezultirao je pljačkama i velikom štetom.

porculan-1

Njemački porculan
Posebnu sklonost prema dragocjenim porculanskim predmetima imale su vladarske kuće u Njemačkoj. Nije stoga čudo da se upravo u Meissenu otvorila prva europska manufaktura porculana – Saska je krajem 17. i početkom 18. stoljeća europski centar rudarstva i metalurgije, a sredinom 18. stoljeća utemeljen je niz njemačkih manufaktura: 1746. godine počinje proizvodnja porculana u Höchstu, 1751. godine u Berlinu.

PorculanFrancuski porculan
Priča o manufakturi Sèvres počinje 1740. godine kada su dvojica odbjeglih radnika iz manufakture Chanilly, tvrdeći da znaju tajnu izrade mekog porculana, uspjeli osigurati potporu skupine financijera bliskih dvoru Luja XVgodine 1745. manufakturi je dodijeljeno ekskluzivno pravo da jedina u Francuskoj proizvodi porculan na način na koji se proizvodio u Meissenu, oslikan ljudskim likovima, u neograničenoj paleti boja uz korištenje pozlate. Prvotno smještena u dvorcu Vincennes u predgrađu Pariza, manufaktura u ranim godinama, uglavnom eksperimentalne proizvodnje, nije ostvarivala dobit te je reorganizacijom 1751. godine kralj postao vlasnikom četvrtine dionica.

porculan-2

Dvije godine kasnije manufaktura je službeno postala Manufacture du roi te je za označavanje svojih proizvoda smjela koristiti kraljevski monogram u obliku dvaju isprepletenih slova L. Na tu je odluku snažan utjecaj imala kraljeva ljubavnica Madame de Pompadour koja je postala glavni pokrovitelj manufakture i kupac njenih proizvoda, kupujući čak i porculanske posude za svoje pse. Proizvodnja je 1756. godine preseljena u Sèvres, u blizinu njezinog posjeda Bellevue. Isplativši nagomilane dugove, Luj XV je 1759. godine postao jedinim vlasnikom manufakture koja je sve do Revolucije ostala u privatnom posjedu francuskih kraljeva.

Piše: Wish.hr
Fotografije: Jonathan Dresner, Michele Ahin, Ashley Van Haeften, Karol K, Bertknot