Predstave nezavisnih kazališta sve se češće bave osobnim i obiteljskim problemima istražujući svakodnevicu pri čemu im kao predložak služi istiniti događaj, kao što je bilo u autorskoj predstavi „Ostajemo – perkusije ljubavi“ u produkciji Teatra Studio 9 (KNAP, 11. 12. 2024.).
Autorski tim koji čine Vedran Komerički kao oko izvana i izvođači Karmen Sunčana Lovrić, Marko Capor, Nataša Kopeč i Mladen Vujčić predano prati razvoj ljubavi Manuele i Žarka od sretnog perioda prije braka i ne tako uspješnog bračnog života.
Oženivši se, Žarko počinje suprugu kontrolirati, zivkati telefonom i priređivati ljubomorne ispade, pa se ona odluči vratiti roditeljima. Ali, nema više natrag: ženi je mjesto uz muža i takvo opće uvjerenje ostavlja ženu samu i bespomoćnu nasuprot silniku.
Omiljena izreka iz ženskih časopisa „dom je najsigurnije mjesto“ dobiva za Manuelu satirično obilježje a njezin život sa Žarkom djeluje poput slaloma između ljubavi i nasilja: sve institucije (policija, sud, socijalni radnici) rutinski rade svoj posao jer su njih dvoje samo još jedan slučaj (broj zlostavljanih i ubijenih žena često je samo statistika a ne tragedija).
Stvarna sudionica zbivanja u ovoj predstavi preživjela je suprugovu „ljubav“, a on, prema navodima, pohađa radionice u „školi za tate“.
„Priča na tragikomičan način prati jedan par čija dinamika odnosa, isprva praćena notama posvećenosti i nježnosti, udara o nevidljivi gong sukoba i osobnih ograničenja, a izranja iz društva koje većinom ostaje pasivno“ piše u kazališnoj cedulji a oznaka „tragikomično“ se prije odnosi na kontekst nego na samu priču.
Karmen Sunčana Lovrić i Marko Capor igraju par koji proživljava različite stadije svoje veze (čini mi se da odabir imena nije slučajan s obzirom na izvore: (e)Manuela znači Bog s nama, a Žarko dolazi od žariti/zračiti) u kojoj se nakon prve faze zaljubljenosti pojavljuju razlike u karakteru, svjetonazoru i odgoju što razara njihov brak (navodim: „krivnja je uvijek na onom slabijem“).
Nataša Kopeč je, zahvaljujući svom doista izuzetnom glumačkom habitusu, likovima dala jasno profilirane karaktere (mahom iz socijalnog miljea) dok je Mladen Vujčić bio „rastrgan“ između glume (posebno me se dojmio kao djetešce) i glazbenog djela predstave (autori glazbe Sara Renar i Dimitrije Simović).
Kostimi (Ines Zrnc Gregorina) ukazuju na kućno ozračje jer su par i njihov dom ključni za ovu priču: ionako svi dolaze k njima.
Prateći popis raznih stručnih savjetnika koji su pomagali pri nastanku ove predstave, nedvojbeno je da ona nije puki prikaz jedne zlosretne sudbine (nažalost tako česte) već upozorenje na koje se ne bi trebalo oglušiti i koje su na kraju i sami autori izrekli: „Počinjemo s ljubavi… a gdje ostajemo?“
Fotografije: Petar Varat
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
