Augustinčić: „Tu? E, pa tu ću vam za te novce dati!“

Djelomično, ali samo djelomično slažem se s tvrdnjom da slika govori više od tisuću riječi, jer da je tome zbilja tako, ne bismo uopće razgovarali niti pisali, nego bismo mahali rukama i kreveljili se (govor tijela) ili pokazivali crteže, fotografije i slično.

Baš me zanima kako je, u nemogućnosti fizičkog prikaza, objasniti nekome neku radnju ili bez riječi približiti drugoj osobi apstraktni pojam?!

Željni informacija ili naprosto književnog užitka, ljudi i dalje čitaju rečenice otisnute na papiru ili ekranu, što uključuje zanimanje za autore spomenutih tekstova.

kup2

Jedan od takvih zanimljivih autora je pisac i novinar, avanturist u plemenitom smislu te riječi, Franjo Martin Fuis (1908.-1943.).
Njemu u spomen virovitički Institut SINKO (uz potporu HND-a) utemeljio je Festival reportaže i reportera nazvan Fra Ma Fu prema imenu kojim je potpisivao svoje članke.

Nakon tri izdanja u Fuisovoj rodnoj Virovitici, Festival je odselio u Fažanu, da bi svoje peto izdanje (20. – 22.9.2019.) održao u Daruvaru, već nekoliko puta proglašenom najljepšim malim gradom kontinentalne Hrvatske.

Kakav je bio Daruvar godine 1934. kada je mladi Milan Pavić (1914.-1986.), kasnije jedan od najvažnijih hrvatskih fotografa, prišao slavnom novinaru Fuisu prepoznavši ga prema fotografiji i uvjerio ga da se nalazi u prelijepom gradiću o kojem vrijedi pisati, možemo saznati zahvaljujući starim snimkama (portal Daruvarski portfolio), ali i člancima koje je, zahvaljujući Fuisu, počeo slati mladi Pavić novinama „Novosti“.
kup4-3

Zahvaljujući znatiželjnoj novinarki Vlatki Danek (1960.) i njezinom dvogodišnjem serijalu „Šećimo Daruvarom“ na spomenutom portalu te nevelikoj knjižici kojom se „pokrio“ tek dio šetnji („Šećimo daruvarskim kupališnim parkom“, SINKO, 2019.), saznala sam zabavnu priču o brončanoj skulpturi gole žene na rubu Daruvarskih toplica.

No, valja nam zaći u prošlost

U drugoj polovici 18.stoljeće naselje Podborje dolazi u posjed obitelji Janković, pa kako njihov grb resi lik ždrala, svoj su posjed preimenovali u Daru-var ili Ždralov-grad.

Uz gradnju dvorca i kapele, Antun pl. Janković (1729.-1789.) potiče razvoj i urbanizaciju naselja, te počinje stvarati kupališni kompleks.

Termalna mineralna voda kao značajka mjesta poznata je iz rimskog razdoblja (Aquae Balissae) o čemu svjedoče arheološki nalazi uglavnom razmješteni izvan Daruvara (Arheološki muzej u Zagrebu), među kojima je najčuveniji stakleni mrežasti pehar iz 4.st.

(Vas diatretum Daruvarense) pohranjen u bečkom Umjetničko – povijesnom muzeju (Kunsthistorisches Museum).
Izgradnja kupališnog kompleksa počinje 1762. godine gradnjom takozvane Antunove kupke (godinu navodi putopisac F.W.von Taube u svojoj knjizi „Opis Slavonije i Srijema“ objavljenoj 1777./78. iz čega proizlazi da je upitna godina 1772. ispisana na fasadi?!), da bi zaredale Ivanove kupke, Anina blatna kupka (kasnije u maurskom stilu obnovljena Centralna blatna kupka) i prateći ugostiteljski i smještajni objekti preuređivani na prijelazu 19.u 20.stoljeće.

kupacica daruvar

Zdanja su okružena veličanstvenim perivojem i uz izuzetak rušenja većeg djela Ivanovih kupki 1992., uglavnom su u cijelosti sačuvani (uz dogradnju novog hotela).

Jednom davno, negdje sredinom 20.stoljeća, mudri ljudi iz Daruvara poželjeli su nekom prigodnom skulpturom ukrasiti svoj kupališni park.

Vatrogasac Vaclav Doležal kao tajnik Čehoslovačkog saveza bio je u općinskoj delegaciji koja se vlakom uputila u Zagreb kako bi u nekom od kiparskih ateljea našla rigodnu skulpturu, o čemu je jednom prilikom ispričao svojoj maloj susjedi Vlatki Danek.

Dakle, tako su oni obilazili i obilazili, no sve im je bilo preskupo, uključujući i ono što su zatekli u ateljeu Antuna Augustinčića (1900.-1979.). Iako neobavljena posla, skupina iz Daruvara još se neko vrijeme zadržala u ateljeu, jer im je to bila prigoda da pogledaju radove jednog od najuglednijih kipara.

Prema Doležalovu kazivanju: „Dio delegacije je htio iskoristiti i razgledati cijeli atelje a nas nekoliko siđe u unutarnje dvorište zapaliti cigaretu.

A tamo sve puno neke krame, dasaka i koječega i kako smo mi tamo pušili, pričali i smijali se cijeloj situaciji, poplašimo golubove, koji su izletjeli iz neke rupe skoro kod naših glava.

Gledamo mi, odakle su izletjeli i vidimo ispod dasaka neku figuru, na glavi dobrano posranu od golubova.“ Zaključivši da bi im ta brončana skulptura gole žene odgovarala , odluče se opet na razgovor s majstorom, koji im se nasmijao i rekao: „Tu? E pa tu ću vam za te novce dati!“.

Teško je procijeniti zašto je Augustinčić odlučio Daruvarcima prodati svoju brončanu skulpturu, pa možemo nagađati da se možda „smekšao“ ili da mu se kip nije činio vrhunskim djelom ili da su naišli baš u pravom trenutku kada je majstoru trebao novac, jer je, navodno, znao skoknuti u tršćanski kasino…

Augustinčić je također skicirao bazen pokraj kojeg će biti smješten kip i odabrao mjesto za njega u parku (nadomak Ivanovih kupki, danas nepostojeće zgrade).

Međutim, prema Doležalovom svjedočenju, gola žena smještena u parku kroz koji šeću obitelji s malom djecom izazvala je sablazan, pa je uprava kupališta zelenilom „zakrila“ kip.

„Ali ljudi se brzu naviknu, palme se prorijede i na kraju ih više ne bude…“ zaključuje Doležal. Skulptura s naznakama art decoa nastala je nakon Augustinčićevog povratka iz Pariza i predstavlja njegov mladenački rad (1927.).

Tijekom „užasnutosti“ pri njezinu dolasku u Daruvar ( 1953. ili 1956.), skulpturu su nazivali „ona gola žena u parku“,ali je onda preuzet naziv „Kupačica“, iako je Augustinčić navodno izjavio da se zove „Na odmoru“.

Međutim, nakon što su je prihvatili, Daruvarčani su joj tepali „Tužna Mara“

Objašnjenje za to ime leži u činjenici da je Daruvar poznat po liječenju ženske neplodnosti, a sve žene koje su šetale po parku bile su tužne zato jer nemaju djecu, pa je u tu skupinu uvrštena i brončana golišavica.

Kasnije je prozvana Marom, Golom Majom, Majom, a nalazimo i imena poput „Gole Afrodite“ ili „Crne Afrodite“.
Šok pri postavljanju skulpture nije bio ni približan onom kada je jedne ožujske noći 2012. ukradena.

Srećom (ili dojavom) ubrzo je pronađena, pa iako razrezana na trinaest dijelova „izliječena“ je u ljevaonici ALU Zagreb.
Za kraj priče o „Kupačici“ u kupališnom parku nazvanom po zadnjem izdanku obitelji Janković, Juliju (1820.-1904.), samo napomena da postoji još jedna istovjetna „gola žena“ u Galeriji Antuna Augustinčića u Klanjcu, ali ta je kopija ove daruvarske!

olga-vujovic-200Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti