Baletno nasljeđe u novom ruhu

Izvrsni baletni ansambl Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu otplesat će u sezoni 2024./2025. sedam novih baleta, no to ne znači sedam premijernih večeri nego „samo“ tri jer se radi o kraćim baletima koji su „grupirani“ u dva baletna diptiha („Žar- ptica“/„Petruška“, „Carmen“/„Arležanka“) i jedan baletni triptih u suradnji s MBZ („Prekinute veze“).

Prvi od spomenutih diptiha povezuje glazba ruskog skladatelja Igora Stravinskog (1882.-1971.) koji je na poziv baletnog impresarija Sergeja Djagiljeva (1872.-1929.) skladao glazbu za repertoar njegove trupe Ballets Russes (Ruski baleti, 1909.-1929.), pa su u Parizu u koreografiji Mihaila Fokina (1880.-1942.) izvedeni baleti „Žar ptica“ (Opera, 1910.) i „Petruška“ (Theatre du Chatelet, 1911.) o čemu piše (uz izvrsne tekstove o suradnji Djagiljeva i Stravinskog, Fokinovim baletnim reformama i ranim zagrebačkim izvedbama ovih baleta ) u programskoj knjižici (urednica Dina Vukelić) uz predstavu Stravinski- Kolar – Clug „Žar-ptica“/„Petruška“pod ravnanjem Valentina Egela na sceni HNK u Zagrebu (15.11. 2024.).

kazaliste zar ptica

U svojoj interpretacija priče o mitskoj Žar ptici, koreografkinja Maša Kolar prikazuje epizodu kada princ Ivan u začaranom vrtu zlatnih jabuka pokušava uloviti Žar-pticu ali sam postaje lovina ptičjeg jata (dramaturginja Maja Marjančić).

Budući da tu sada nema ni zlog čarobnjaka Koščeja ni zarobljenih princeza, Kolar je za glazbenu podlogu odabrala suitu iz baleta „Žar ptica“ iz 1919., prema „Marti Brkljačić: „najkraću „plejlistu“ hitova iz baleta „Žar ptica“ koja ne podržava njegov ukupni narativ (…) ali za čitav balet „Žar ptica“ presudne dramske situacije – susret princa i mitskog bića koje mu može koristiti ili naštetiti i kojem se princ stoga mora na ovaj ili onaj način prilagoditi (i sam se transformirajući)“.

Scenografkinja i kostimografkinja predstave je mlada darovita Petra Pavičić: slikoviti ptičji kostimi inspirirani su poznatim kazališnim plakatom Borisa Bućana (1947.-2023.) za iste baletne naslove u HNK Split 1983., dok se scenografija sastoji od zelenog tla i ljeskajućih vertikala u pozadini.

No, dok zelena travnata pozadina na Bućanovoj grafici ističe crnu pticu u prednjem planu, svjetlosni odbljesci od spomenutih okomica u pozadini (dizajner svjetla Nuno Salsinha) narušavaju integritet kostima (što je šteta jer su kostim doista dobri) i optički „guše“ scenu.

Kolar nije čarobnu pticu zamislila nadzemaljski lijepom već njezinu posebnost nalazi u ideji „metaforičke dualnosti- muškoga i ženskoga, nježnoga i opasnoga, dobroga i zloga“ pa su je otplesali Takuya Sumitomo i Rieka Suzuki Sumitomo, nadahnuto i precizno kao što plešu sve svoje uloge.

Princa, jedino ljusko biće, otplesao je Yuho Yoshioka odjeven samo u ružičaste tajice i mada jako uživam u plesu para Sumitomo, bilo mi je pomalo žao što izvrsni Yoshioka nije uspio u svojem naumu.
Dapače, ostale su ptice (iako su u početku, u prilično jednostavnoj koreografiji, bezazleno šetale po travi) na njega zdušno navalile: Natalia Kosovac, Mattia Baccon, Atina Tanović, Taiguara Goulart, Saya Ikegami i Mario Diligente.

Slovenski koreograf Edward Clug, čijeg se raskošnog baleta „Peer Gynta“ (2023.) još živo sjećamo, postavio je 2018. na pozornicu moskovskog Velikog kazališta (Boljšoj teatr) priču o lutku Petruški (libreto Igor Stravinski, Alexandre Benois), koji u drugim zemljama „djeluje“ pod imenom Punch (Engleska), Kasperle (Njemačka) ili Pulcinella (Italija).

predstava balet hnk zar ptica

Pokladni sajam je smješten na trgu kojim dominira velika plava glava „babuške“ (scenograf Marko Japelj, dizajner svjetla Tomaž Premzl) oko koje traje žustar ples koji prekida početak lutkarske predstave.

Šarlatan (Takuya Sumitomo) udahnjuje lutkama život i pred mnoštvom se počinje odvijati ljubavna priča: Petruška (Mattia Baccon) je zaljubljen u Balerinu (Iva Vitić Gameiro) ali ona za njega ne mari jer joj se sviđa Maur (Taiguara Goulart) i kada ljubomorni Petruška izaziva Maura, snažniji Maur ga ubije. Publika je užasnuta ali ih Šarlatan umiruje pokazujući da se radi samo o lutku.

Troje plesača odrezanim pokretima imitiraju drvene lutke (imitacija je doista hvalevrijedna) da bi im se pri kraju pridružile njihove lutke (Vito Križnjak, Anan Letizia Jolly, Ossian Montemartillo), dakako u naravnoj veličini (autor je vrhunski slovenski tehnolog Primož Mihevc) što je bilo vrlo atraktivno i neobično: Clug je usprkos vlastitog pogleda na tradicionalnu priču, ostao na polju bajke.

Osim zlog Šarlatana (neodoljivi Sumitomo), troje sjajnih plesača u ulogama lutaka i troje vještih „animatora“ lutaka, na pozornici je zaplesalo još 34 plesača (mladi parovi, mladi trgovci, mlade trgovkinje i pijanci) i prilično je razumljivo da ću njihova imena preskočiti i ansambl pohvaliti aklamacijom.

Posebno je upečatljiva kostimografija Lea Kulaša čiji jednostavni dizajn (s kružnim završecima noga- vica i plisiranim suknjama) i odabir boja podsjećaju na čistu, geometrijsku umjetnost Bauhausa u skladu s koreografijom. Pretpostavljam da bez majstorice maske Ljiljane Zubak Šarlatan ne bi imao demonsku frizuru, ni ljubavni trio „lutkasta“ lica, niti jato ptica prijeteće izraze…

Maša Kolar i Edward Clug uronili su u dubine glazbene baštine i kroz svoje koreografije iznjedrili poznate bajke na drugačiji, novi način i pri tome pokazali skrivenu sliku stvarnosti.

Fotografije: Ines Novković, plakat HNK Split

olga-vujovic-200Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti

Facebook Like Button