
Često sam osjećala krivicu dok sam, okružena ljudima koji su „pucali od smijeha“, smrknutog lica gledala komedije čiji su mi tekstovi zvučali banalno a izvedbe djelovale pogrešno, pa me silno iznenadilo vlastito veselje u Satiričkom kazalištu „Kerempuh“ , Zagreb na premijeri komedije „Sve zbog jednog imena“ koju su napisali francuski autori Matthieu Delaporte i Alexandre de La Patelliere a režirala Saša Broz (13.12.2024.).
Praizvedba je bila u Parizu 2010., a 2012. se pojavila filmska verzija.
Naslov (Le Prenom) znači prvo to jest osobno ime, ali ga nalazimo (autorska su prava prodana u preko 40 zemalja) i u složenijem obliku (primjerice „What’s in a Name?“ prema Julijinoj tužbalici) pa je hrvatski naslov (prevoditeljica Vanda Mikšić) dobro izabran jer zvuči kao nagovještaj: čim Victor, budući otac prijateljima na večeri najavi da će sinu dati ime Adolf, sluti se nemili razvoj događaja.
Bliža povijest u pravilu „briše“ onu stariju, pa su prijatelji užasnuti njegovim izborom i „brane“ mu da tako nazove dijete, usprkos njegovoj tvrdnji da je ime izabrao prema junaku ljubavnog romana „Adolphe“ (1816.) Benjamina Constanta i da nema veze s Hitlerom (a i drugačije se piše).
Autorica adaptacije i dramaturginja Dora Delbianco je zadržala francuska imena što mi je drago (osim što je ime Vincent zamijenila imenom Victor?!) jer sve što se zbivalo na pozornici je blisko svim ljudima i doista je svejedno kako se zovu likovi i od kuda su (čak se završnu Elisabethinu psovku, iako pripada hrvatskom rječniku, može shvatiti kao univerzalni poklič svih ogorčenih žena!).
Početak je posve bezazlen: bračni par Elisabeth (Anita Matić Delić) i Pierre (Damir Poljičak) poziva na večeru (ona kuha i poslužuje, a on se druži s gostima) njezinog brata Victora (Borko Perić), njegovu trudnu partnericu Annu (Mirela Videk Hranjec) i zajedničkog prijatelja Claudea (Domagoj Ivanković).
„Sveznajući“, vanjski pripovjedač (Perić) upoznaje publiku sa životom bračnog para, a onda im se i sam pridružuju. Dolazi Claude i dok čekaju Annu, počinje razgovor koji se „otima“ kontroli : „…a zatim se fasade ruše nevjerojatnom brzinom i izlaze na površinu svi skriveni slojevi međuljudskih odnosa, međusobna zamjeranja i predugo prešućivane istine“.
Elisabeth predbacuje suprugu svoju neostvarenu karijeru i neželjeni status domaćice, pa kako večer odmiče, tako se ona sve više žesti u čemu je Anita Matić Delić izuzetno uvjerljiva i kada, odlazeći sa scene, furiozno prolazi kroz crveni hladnjak, njezina sočna psovka kazuje više od svih pamfleta o ženskoj podređenosti.
Bezazlena Victorova provokacija vezana uz ime djeteta izaziva reakcije koje se ne bi očekivale od obrazovanih ljudi (tekst je doista odličan) i njihovo licemjerje omogućuje Borku Periću da pokaže svoju komičarsku izvrsnost: britak, brz i snalažljiv, on određuje dinamiku predstave nukajući publiku da se potpuno usredotoči.
Nije ni on „bez grijeha“ jer se s ostalima zgraža nad Claudeovom ljubavnom vezom (koju ovaj otkriva nakon što su ga proglasili homoseksualcem) a njihova tuča u maniri slow motion je jedini ustupak realističkoj glumi (scenski pokret Nastasja Štefanić Kralj). Ulogu Claudea donio je Domagoj Ivanković duhovito i vrlo decentno, ujedinjujući umjetničku dušu glazbenika i borbenu spremnost muškarca u „nepriličnoj“ ljubavnoj vezi , čemu je, čini mi se, osim talenta, kumovao i studij lutkarstva.
Lik Pierra je sličan „crvenoj krpi“: smirenošću izaziva gnjev sugovornika što zahtjeva kontroli-rani glumački nastup jer se niti na čas ne smije „opustiti“ u čemu je Damir Poljičak besprijekoran. Victorovu protutežu, tihu Annu, odigrala je Mirela Videk Hranjec na pravi način.
Scenografkinja Sara Haas je gomilanjem namještaja jasno pokazala dobrostojeću konvencionalnu građansku obitelj (famozni crveni hladnjak je simbol a ne skučena kuhinja), ali nisam sigurna čemu je služila slika svih sudionika obješena na sredini, osim radi isticanje njihovih grotesknih individualnosti (oblikovatelj svjetla Aleksandar Čavlek).
Mia Popvska je likove odjenula u skladu s njihovim statusima: Victora u skupo no ne suviše elegantno odijelo poslovnog čovjeka, Clauda u odjeću za nastup na koncertu uz boemsku notu u vidu narančastog šala, Elisabeth u ležernu odjeću domaćice (ustupak je frizura) kao i njenog profesorskog supruga, dok Anninu svjetlucavu haljinu pripisujem njenom poslu i odmaku od društva u kojem se zatekla.
Pametan, duhovit tekst u rukama odličnih glumaca rezultirao je zabavnom predstavom koja izaziva smijeh ali zapravo uopće nije bezazlena nego nas, nakon što smijeh zamre, tjera na razmišljanje.
Fotografije: Filip Milković
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
