Ljupki istarski gradić Svetvinčenat već godinama predstavlja sinonim za suvremeni ples pa je cijelo gradsko središte znalo funkcionirati kao pozornica… ipak, ona „glavna“ je uvijek bila u kaštelu Morosini – Grimani.
Na toj su pozornici u sklopu 24. Festivala plesa i neverbalnog kazališta (21.-23.7. 2023.) gostovale predstava „Runa“ Lali Ayguade Company, Španjolska (izvedba i koreografija Lisard Tranis i Lali Ayguade, potonja i režirala) i predstava „Symposion“ Compagnia Bellanda, Italija (koncept, koreografija, izvedba Giovanni Leonarduzzi, Lia Claudia Latini) a u obje su dominirala izuzetna plesna umijeća.
U predstavi „Runa“ (22.7.) Martina Cabanas je „napunila“ pozornicu uporabnim predmetima i namještajem i tako uspostavila „domaću“ atmosferu koju su dodatno naglasili ležerni kostimi (Cristian Betancurt, Ferran Casanova) ali su je polako destabilizirali glazba (Miguel Marin) i svjetlo (Conchita Pons).
Prema svim naznakama, predstava je kazivala o lijepoj zajedničkoj prošlosti koju je vrijeme rastočilo.
U taj raspored odlično se uklapalo povremeno (nerežirano) glasanje ćuka! Moram reći da me je očarao ugođaj predstave i to ne toliko sama koreografija ( prilično složena) već ples: njih su dvoje sa svojim tijelima mogli izvesti što god su poželjeli!
Na tom tragu tjelesne virtuoznosti bili su i plesači u predstavi „Symposion“ (23.7.), priči koja se temeljila na potrazi za „svojom drugom polovicom“: „Od Platona do analize današnjeg društva i dina-mike odnosa koji u njemu postoje: poteškoća ostvarivanja i očuvanja odnosa u paru u društvu koje pomiče sve jači individualizam i sve manje prihvaćanje „kompromisa“.
Tu se rađaju naši likovi u pokretu, tu dva tijela zajedno stvaraju jedno veće tijelo.“ A oni doista stvaraju tijela nekih čudnih , dapače čudovišnih „bića“ pri čemu se njihovi pokreti protive gravitaciji u čemu im „pomažu“ neobična glazba (Maurizio Cecato) i različiti vizualni učinci (kostimi – Claudio Latini, svjetlo – Stefano Mazzanti, scena – Enzo Mologni, video – Francisco Santacruz/ Brendan Canarie).
Iako su plesači kreirali raznolike oblike (ponekada posve nevjerojatne), nije mi uvijek bilo jasno o čemu se radi, pa mi je zato preostalo da slijedim vlastite asocijacije i uživam u plesu zbog njega samog. Uvijek se iznova sjetim mudrog savjeta slovenskog slikara i lutkara Silvana Omerzua: „Ako ne znaš o čemu se radi, sjedi i uživaj!“
Fotografija Andi Bančić
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
