U jednoj od najmudrijih knjiga ikada napisanih, „Malom princu“ (1943.) francuskog pilota i književnika Antoinea de Saint-Exuperya (1900.- 1944.), postoji sljedeći tekst : „Ako odraslima kažete: Vidio sam divnu kuću od crvenkaste cigle, s geranijumom na prozoru i golubovima na krovu…, oni nisu u stanju zamisliti tu kuću. Treba im reći: Vidio sam kuću koja vrijedi sto tisuća franaka. Onda oni uzvikuju: Kako je lijepa!“
Otprilke takav sam osjećaj imala kada su me poveli u jedan vrt na indonezijskom otoku Javi, kako bih popila „najskuplju kavu na svijetu“.
Ne najbolju, ne najneobičniju, ne najaromatičniju – nego najskuplju, što bi trebalo značiti sve ovo prije nabrojeno.
Suština njezine skupoće je u načinu dobivanja, najblaže rečeno, egzotičnom načinu prikupljanja.
Naime, nevelika mačkolika životinja (Paradoxurus odnosno azijska palmina cibetka čiji izgled nerijetko uspoređuju osim s mačkom također s lasicom i rakunom, duljine oko pola metra, kratkih nogu i duga repa, izduljene njuške i prugastog crno-sivog krzna) koja se na lokalnom jeziku naziva luwak, iako svežder, vrlo voli razne bobice, pa tako i bobice kave.
Međutim, nekim neobjašnjivim čulom, luwak bira „najbolje“ bobice kave, koje boravkom u njezinom probavnom traktu (oko dan i pol) prođu fermentaciju i u obliku grudaste tvorevine (bobice/zrna kave sljepljene izmetom) izlaze.
Poput svih životinja i ove izlučevinama obilježavaju „svoj“ teritorij, pa se tako spomenuti izmet može naći po cijelom luwakovom terenu, što otežava prikupljanje.
Naime, spomenuti se izmet odvoji od kavenih bobica, koje se onda nekoliko puta operu i osuše, te prže nekoliko sati na 120 stupnjeva.
Spomenute su dvije vrste kava, Arabica i Robusta, u kojima je, nakon fermentacije izmjeren niži stupanj kofeina, a uočen je i drugačiji okus kave (lokalni naziv kopi luwak) opisan kao „pomalo na divljač“ (osobno nisam zamjetila).
Do ovakve „proizvodnje“ kave došlo je slučajno, budući da u doba nizozemske kolonizacije Indonezije, lokalnom stanovništvu nije bila dozvoljena konzumacija kave koju su uzgajali.
Međutim, seljaci su uočili ponašanje luwaka, pa su za vlastite potrebe počeli „uređivati“ i pripremati takvu „izmetnutu kavu“ (dakako, to su vremenom uočili i Nizozemci, pa su i sami posegnuli za ovakvom kavom).
U spomenutom vrtu zatekli smo nekoliko luwaka u kavezu, ali su nam vlasnici tvrdili da ih puštaju u obližnju džunglu, gdje se oni na prirodan način prehranjuju (i probavljuju).
Na jednoj od tržnica, vidjeli smo luwake u kavezima, a da nisu uvijek dobrodošli u suživotu s ljudima zbog pustošenja voćaka i glasne aktivnost noću, pokazuje i nerijetke hajke na njih.
Što se mene tiče, ja sam novce za kopi luwak sačuvala za nešto dugo, a umjesto luwaka i dalje radije gladim Felis catus (ma koliko me luwak gledao malim crnim okicama).
Fotografije Mitja Šedlbauer i Gorazd Bernard
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
