Karin Slaughter

Karin Slaughter, prepoznata za svoj rad i od struke i čitatelja, smatra se jednom od najboljih suvremenih američkih autorica trilera nagrađivana čak četiri puta nagradama ‘Crimezone’ za najbolji triler i ‘Best Thriller Debut’ za njen debitantski roman, prevedena je na više od trideset jezika, a njeni romani su se u više navrata našli na samom vrhu New York Times ljestvice najprodavanijih knjiga.

Izvjesno ne postoji ljubitelj trilera koji nije čuo za specijalnog agenta Willa Trenta iz Atlante koji zločine istražuje na nekonvencionalan način. U Hrvatskoj je nakladnik Znanje dosad objavio četiri autoričina romana serijala s ovim glavnim likom – ‘Triptih’, ‘Krhotine’, ‘Postanak’ i ‘Slomljena’, a uskoro će u prodaju krenuti i još dva ‘Duboki pad’ i ‘Criminal’.

Karin je autorica i drugih krimi-romana, piše i kratke priče, a uredila je antologiju kratkih priča ‘Like a Charm’. Zahvaljujući njenoj izdavačkoj kući Slaughterhouse u Nizozemskoj otkriveni su mnogi mladi književni talenti poput Ursule Poznansky i Chevy Stevens, a svojim aktivističkim radom Karin pomaže sačuvati knjižnice u Atlanti.

Za CitajMe.com Karin nam je među ostalim ispričala zašto ne želi odseliti iz Atlante, koliko je važan bio očev utjecaj na odluku da postane pisac te kako postiže da njezini romani zvuče tako autentično.

Karin SlaughterW: Dobro došli u Zagreb, ovo vam je prvi boravak u Hrvatskoj?
Karin Slaughter: Prvi put sam ovdje i izuzetno mi je drago da ste me pozvali. Sve što sam dosad vidjela izuzetno me dojmilo, jedino je aerodrom jako malen (smijeh). Žao mi je što ostajem samo 2 dana, ali zbog obveza koje imam u sklopu mini europske turneje čekaju me i u drugim zemljama.

W: Znate li koliko obožavatelja imate ovdje?
Čula sam za to i uzbuđena sam što ću danas imati prilike upoznati hrvatsku publiku na potpisivanju svojih knjiga.

Možete li nam ukratko ispričati nešto o svom odrastanju te kako ste završili u spisateljskim vodama?
Moj je otac mojim dvjema sestrama i meni uvijek pričao priče tijekom djetinjstva. Valjda je to bio jedini način kako nas spriječiti da se ne tučemo (smijeh). Bio je odličan pripovjedač. Stoga sam, vjerojatno, tu ljubav prema pričama preuzela od njega jer moja obitelj se ne bi mogla smatrati posebno čitalački nastrojenom. Otac se trudio poticati me na čitanje, a sestrama je to išlo na živce. Štedio je novac za moje školovanje, a ne njihovo, to ih je ljutilo (smijeh). Imala sam lijepo djetinjstvo.

No, kad sam imala osam ili devet godina Atlantu je terorizirao serijski ubojica čije su žrtve bile djeca. Iako moja obitelj nije živjela u samom gradu i žrtve su bile crnačka djeca, i dalje se živo sjećam atmosfere straha koja je tad vladala i zabrana svih vrsta koje smo doživjeli zbog straha roditelja da nam se nešto ne dogodi.

Uhvatili su na kraju navodnog ubojicu, iako on nikad nije bio osuđen za dječja ubojstva na doživotan zatvor, već zbog ubojstva odrasle osobe. Ubojstva djece su prestala, stoga se može pretpostaviti kako je to ipak bio on.

W: Što vas je odvelo baš prema pisanju kriminalističkih romana?
Upravo taj slučaj. Moja teta je radila kao policijska službenica, znala je mnogo toga te je pričala s mojim ocem i pomajkom. To me zainteresiralo za kriminalistiku, zločine – kako utječu na ljude i zajednicu. Rekla bih kako je to jedan od ključnih trenutaka koji su me odveli prema pisanju.

FallenW: Jeste li ikad poželjeli pisati nešto drugo?
Započela sam s pisanjem povijesne fikcije jer ja sam s američkog Juga, tamo su takve knjige zbog ljubavi prema povijesti rado čitane. No, sva sreća da to nitko nije htio izdati (smijeh). Nakon razgovora s agentom odlučila sam pokušati napisati triler, bila sam nervozna, ali kako volim zagonetke i slagalice u kojima nedostaju dijelovi, zapravo je ispalo jako prirodno početi pisati upravo kriminalističke romane.

Danas bi uspjeli prodati vjerojatno bilo što zahvaljujući poznatom imenu?
Još uvijek uživam pisati trilere. A osim toga teško je sjetiti se i jedne knjige koja je preživjela 100 godina, a da u sebi nije imala neko ubojstvo. ‘Prohujalo s vihorom’ ima brutalno ubojstvo, ‘Veliki Gatsby’, što god. Tako da svaka moja knjiga bi vjerojatno imala neko ubojstvo, o kojem god žanru se radilo.

U Americi će za koji mjesec izaći moj novi roman ‘Pretty Girls’, prvi roman koji u sebi nema lik policijskog službenika. To je bilo prilično zanimljivo iskustvo jer policajci su ti koji provode istragu i skupljaju dijelove zagonetke, a sad sam morala naći način kako održati napetost bez tih dijelova uobičajenih za moje romane.

W: Nakon George RR Martina može se reći kako ste najnemilosrdniji autor prema svojim likovima?
Da, moglo bi se reći (smijeh). Iako je Martina nemoguće nadmašiti. Vjerujem kako je važno pokazati što je zločin uistinu, nema ništa seksi u tome, niti želim glorificirati kriminalce. A mnogo puta život u takvom svijetu ima posljedice i na one koji istražuju zločine. To je težak posao, malo ljudi to može, ja znam da ne bih mogla. Ali to je poziv, poput učiteljskog, svećeničkog. Policajci imaju poseban osjećaj za pravdu. Volim pisati o tome, pokazivati kako se zločini događaju svakog dana, no da postoje ljudi koji se bore protiv njih.

W: Vrlo ste detaljni kad su u pitanju policijske istrage i policijska procedura, općenito. Otkud dolazi to iskustvo?
Nešto od već spomenute tete koja je bila detektiv i s kojom sam mnogo pričala na tu temu. No, puno toga sam saznala i u razgovoru sa policajcima, imam jako dobre odnose s ljudima iz GBI (Georgia Bureau of Investigation), dozvoljavaju mi pristup svojim vježbama i simulacijama. Puno mi pomažu, daju mi savjete i na raspolaganju su za moja pitanja.

Karin Slaughter

W: Osim što pišete, čitate li krimiće?
Da, svakako. Iako nisam isključiva kad su u pitanju knjige. Volim Georga RR Martina kojeg smo spomenuli, Lee Childa, sjajnu Australku Hannah Kent čiji roman ‘Burial Rites’ obožavam. Čitam i publicistiku, važno mi je da je interesantno i dobro napisano, to je jedini uvjet.

W: Kad pišete, razmišljate li prvo o likovima ili priči?
Kad pišem serije romana razmišljam o likovima jer znam kako se moraju pojaviti u njima i već ih poznajem. No, svaki roman počinje s nekim neugodnim događajem, a razvija se na način da razmišljam kako će taj događaj utjecati na Willa i odnose koje ima s drugim likovima. Dobar roman, mišljenja sam, mora voditi podjednako brigu o likovima i priči jer osobno ne volim knjige koji su samo priča ili fokusirani samo na likove.

W: ‘Best Thriller Debut’ nagrada za debitantski roman ‘Blindsighted’ iz 2001. otvorio je širom vrata za uspjeh. Što ste pisali prije tog romana?
Ništa objavljeno (smijeh). Ne previše toga, u tom su periodu nastali već spomenuti roman povijesne fikcije i kratke priče.

W: Još pišete kratke priče?
Pišem, u dvjema od njih pojavljuje se i Will Trent, može ih se pročitati u elektronskom obliku. No, u nekim zemljama su mi izdane zbirke kratkih priča jer sam ih dosta napisala. Kratke priče su izazovnije, nemate puno prostora za razvoj radnje, tjeraju autora da učini lik zanimljivim u puno manjem broju rečenica. Nekim autorima to ne polazi za rukom, ma koliko dobri bili u pisanju romana.

Duboki padW: Nazvao bih vašim zaštitnim znakom stavljanje jakih ženskih likova u situacije koje mijenjaju njihove poglede na svijet, kao i promjene koje na likove ostavljaju zločini?
Muški autori to rade neprestano i nitko ih ne pita za razlog zašto (smijeh). Pišem o ženama koje vidim oko sebe svakodnevno, a i muškarci ne vole čitati knjige u kojima se pojavljuje krhke ženice, kao i obrnuto kad su u pitanju muškarci slabići. Posebno u krimićima gdje je važno imati jake inteligentne žene. S duge strane, ne poznajem žene koje ne rade mnogo stvari, čak i istovremeno, pa i u situacijama kad su samo kućanice. Volim pisati realistično o ženama, prikazati kakve su stvari danas, a ne prije 50 godina, pričati o izazovima s kojima se žene suočavaju, npr. problemima u karijeri kad odluče imati djecu.

W: Prepoznajete li neki tip svog uobičajenog čitatelja, čitaju li vas više žene ili muškarci?
Na potpisivanjima knjiga susrećem čitatelje oba spola i različitih godina, no ipak bih rekla kako je 80% žena. To nije toliko vezano uz moje romane, radi se o tome kako u Americi žene daleko više čitaju nego muškarci. Osim toga morate znati kako puno muškaraca ne želi čitati knjigu ako ju je napisala žena. I to će vam reći u lice. Kad bi to rekla žena za muškog autora, pomislili bi kako nešto nije u redu s njom (smijeh).

No, čini mi se kako nasilje u mojim romanima više utječe na muškarce, oni pričaju kako ih je neka scena emotivno pogodila, dok žene viču: „Hoćemo još!“ (smijeh).

Ipak, u sjećanju mi je najviše ostala jedna Nizozemka od 90-ak godina koja je na biciklu došla sa hrpom mojih knjiga da ih potpišem.

W: Mislite li kako žena može pisati upečatljivije o seksualnim zločinima od muškog autora?
Vjerujem kako žena bolje zna što plaši druge žene, no ipak nisam pobornik generalizacija ni u kojem obliku. Činjenica je kako muškarci nisu odgojeni da budu toliko hipersenzibilni za ono što se događa oko njih, koliko su to žene. Ako ste na mračnom parkiralištu i čujete neki čudan zvuk, muškarac će biti zainteresiran vidjeti o čemu se radi, žena će se truditi što prije doći do automobila. To je ta velika razlika u razmišljanju žena i muškaraca. Mnogo puta kad žene pričaju što ih straši, muškarci shvaćaju kako nisu o tome imali pojma.

Svakih 6 minuta u Americi jedna žena prijavi seksualni napad, a iako se radi o malom postotku muškaraca koji čine takve zločine, možda 10%, kako bi se osjećali da vam pružim zdjelu punu bombona i kažem kako ih je 10% otrovano?

W: S obzirom na teme vaših romana jeste li imali čudnih obožavatelja ili doživjeli prijetnje?
Morala sam se preseliti jer sam imala jednog čudnog i opasnog obožavatelja iz zatvora koji me zatrpavao pismima, bilo je tu prijetnji i koješta drugog, bio je potpuno opsjednut. Većina čitatelja su pristojni ljudi, pa i oni koji su pomalo opsesivni oko knjiga kojima se mora objašnjavati kako sam i ja ljudsko biće koje treba prostor. Prijateljski su, ne žele biti moji najbolji prijatelji, već samo žele da nastavim pisati (smijeh).

KrhotineW: U važim romanima ima i humora, iako ne baš uobičajenog, pretežno crnog. Koliko humor pristaje u svijet zločina?
Slažem se, to je crni humor. Policajci inače imaju poseban smisao za humor, vjerujem kako je to način na koji se nose s teškim stvarima koje susreću svakog dana na svom radnom mjestu. No, i ja imam poseban smisao za šalu, koji je također crn, a u romanima se najbolje očituje kroz Willove rečenice, s obzirom kako se radi o liku s tamnom prošlošću. No, moram biti oprezna da se takve rečenice ne pojavljuje pretjerano često jer ne bi bile uvjerljive. Treba postojati neka ravnoteža – pišem o zločinima i tamnom svijetu, ne želim da se čitatelj osjeća potpuno izgubljen u tom crnilu i zato mislim kako je malo humora dobro došlo.

W: I dalje živite u Atlanti – niste se željeli preseliti u neki razvikani grad poput Los Angelesa ili New Yorka?
Volim Atlantu, provela sam dosta vremena u gradovima koje ste spomenuli, no mislim kako mi Atlanta više odgovara zbog stila života. Ima puno parkova i zelenila, osjećate se više dijelom prirode nego u New Yorku gdje se morate odvesti automobilom do prirode. L.A. je grad zabavne industrije, tamo možete biti ili dio te industrije ili protiv nje.

Atlanta je puna različitih ljudi, imamo četiri godišnja doba, tamo se osjećam puno bolje, kao kod kuće.

CriminalW: Bavili ste se izradom natpisa prije nego što ste počeli živjeti od pisanja. Smatrate li kako autori koji su imali prilike živjeti i od nečeg drugog, imaju širi pogled na teme koje obrađuju pa su im i knjige drugačije, bolje?
Meni se čini kako mi je koristilo (smijeh). Nisam pobornik školovanja za pisce jer smatram kako vam to sužava fokus. Vjerujem kako morate osjetiti život, iskusiti što znači raditi za život, provoditi vrijeme s ljudima.

Ne kažem kako su programi za učenje pisanja loši, ali smatram ako želite pisati o ljudima, onda morate i provesti vrijeme s ljudima, razgovarati, slušati njihove sudbine i priče. Amerika je danas polarizirana, nećete naći puno Republikanaca koji su prijatelji s Demokratima i obrnuto. Stoga ako radite na poslu gdje ste prisiljeni raditi s ljudima koji su različiti, to vam daje mogućnost boljeg razumijevanja tuđih razmišljanja i potreba.

Pojedini autori koji to nisu iskusili pribjegavaju stereotipima pa su u njihovim romanima svi Republikanci uvijek glupi i rasisti, a zapravo ima puno nijansi u tome. Stoga volim pričati s ljudima različitim od sebe i pisati o tim nijansama. Jer ako ne razumijete zašto je netko rekao ili nešto napravio, kako možete pisati o tome?

W: Što upravo čitate?
Upravo sam pročitala ‘The Last Anniversary’ od Liane Moriarty. Volim romane ove australske autorice. Prije toga pročitala sam ‘Missoula’ od Jona Krakauera koji govori o seriji seksualnih napada na jednom sveučilištu.

W: I za kraj, možete li našim čitateljima preporučiti 3 knjige za ljetne dane?
Svakako bilo što od Liane Moriarty, možda ponajviše ‘Suprugovu tajnu’ koja je odličan roman, Lee Child izdaje novu knjigu ‘Make Me’ koju sam pročitala u rukopisu i odlična je, ‘Burial Rites’ od Hannah Kent. Također volim Chevy Stevens, Michaela Connellya, Brada Meltzera – što god čitali od tih autora, uživat ćete.

Izvor: Čitaj me

Facebook Like Button