Iako smo do sada pisali o raznim kulturama i vjerama te njihovom procesu provedbe vjenčanja u ovom tekstu obradit ćemo čin i najvažnije detalje kršćanskog vjenčanja.
Većina nas smatra da o kršćanskom vjenčanju zna sve, no mnogi bih se iznenadili koliko su zapravo malo upoznati s poviješću nekih događanja te zašto se baš određeni događaj tako tradicionalno izvodi. Vjenčanje ili drugim riječima sklapanje braka je svečani čin koji se održava u Crkvi, a ovim obredom supružnici (muškarac i žena) postaju službeno bračni par.
ŽENIDBA KAO CRKVENI SAKRAMENT
Sakrament ženidbe je sakrament u mnogim kršćanskim zajednicama odnosno među osobama koje su krštene. Za crkvenu ženidbu potrebno je da osoba ima odrađene sve ostale crkvene sakramente poput krštenja i krizme. Mogli bih definirati da je ženidba ugovor između dvoje ljudi usmjeren prema zajedničkom životu. Prema Katoličkoj crkvi, ženidba je ustanovljena od Boga i onda je jedinstvena. Što Bog sastavi, nitko ne može rastaviti. Crkveni brak obavlja se pred svećenikom u Crkvi, a osobe koje se žene trebaju ući u brak zbog ljubavi i vlastitom voljom.
U bračnu zajednicu supružnici bi trebali ući čisti odnosno bez konzumiranja spolnog odnosa prije braka, iako se u današnjem modernom društvu može puno puta vidjeti da prilikom sklapanja braka žene budu u određenom stupnju trudnoće. Supružnici prije crkvenog vjenčanja odlaze na tečaj za buduće mladence gdje od strane svećenika i drugih stručnih osoba slušaju predavanja o braku, spolnom donosu, začeću, zajedničkom životu i poštivanju u braku. Crkveni brak se valjano može razvrgnuti samo u određenim i opravdanim situacijama poput spolne nemoći, prijašnje ženidbe jedne osobe ili različite vjere odnosno kada jedna osoba nije krštena. Važno je napomenuti da kod različitosti vjera Crkva odobrava crkveni oprost te je nakon toga ženidba moguća. Svaki od supružnika u Crkvi ima svog svjedoka odnosno vjenčanog kuma ili kumu.
NEKI OD OBIČAJA NA KRŠĆANSKOM VJENČANJU
U samoj ceremoniji vjenčanja postoje neki tradicionalni običaji koji su se zadržali sve do danas. Neki od njih se više ne provode, pojedini su se malo izmijenili, a neki su u potpunosti nestali. Ovisno o županiji i regiji zemlje, postoje razlike u samom činu. Od broja ljudi na svadbenim svečanostima do regularnih tradicionalnih običaja.
ZARUKE
Prije samog vjenčanja budući mladenci prolaze kroz čin zaruka. Zaruke možemo definirati kao pred fazu svadbene svečanosti. Zaručnički prsten se najčešće nosi na lijevoj ruci, a iskazuje poštivanje prema partneru kojeg smo odabrali.
PREDAJA MLADENKE
Prema našoj tradiciji mladenku pred oltar dovodi otac. Ukoliko mladenka nema oca to čini brat, kum ili rođak odnosno muški član obitelji. Ova tradicija potječe iz pravilnika engleskih kolonija, a označava netaknutost i čast djevojke koja se udaje.
ZAJEDNIČKI ULAZAK U CRKVU
Iako je kod nas uobičajena praksa da mladoženja čeka mladenku ispred oltara, prema pravilniku, budući supružnici u Crkvu bi trebali ući zajedno kako niti jedan od njih ne bih bio u prvom planu.
POLJUBAC MLADENKE
Nakon što svećenik službeno proglasi buduće supružnike vjenčanim parom, mladenac može slobodno poljubiti mladenku. Ovaj prizor izrazito je romantičan i izaziva oduševljenje gostiju. Svećenik blagoslovi prstenje koje si supružnici međusobno izmjenjuju na ruke.
BACANJE RIŽE NAKON IZLASKA IZ CRKVE
Mnogi parovi u novije vrijeme imaju tradiciju bacanja riže nakon izlaska iz Crkve. Prema kršćanskom pravilu bacanje riže je poganski obred gdje se baca riža koja je hrana, a bacanje hrane predstavlja grijeh. Budući da je riža porijeklom iz Kine i predstavlja plodnu hranu, prema vjerovanju bacanje riže na mladence trebalo bi simbolizirati plodnost i zdravlje djece vjenčanog para. Budući da je riječ o hrani preporučuje se bacanje papirića ili cvjetića.
SVADBENA PROSLAVA
Nakon rituala kršćanskog vjenčanja u Crkvi slijedi proslava za sve uzvanike. Jede se svadbena torta, glazbeni bend svira u čast mladencima, pleše se prvi svadbeni ples, a uzvanici uživaju u glazbi i veselju do ranih jutarnjih sati.
Autor: Marina Jakšić
