Nika Radić, na sceni je prisutna od 1992. kada je diplomirala kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te je prvi put izlagala u Galeriji VN. Diplomirala je povijest umjetnosti u Beču 2008. godine. Nakon akademije autorica je uglavnom konstruirala objekte i instalacije u duhu modernističke apstrakcije baveći se pitanjem prostora na gotovo arhitektonski način. Početkom 2000. okreće se performativnim aspektima prostornog konteksta i artikulira interes za međuljudske odnose i ponašanje s fokusom na privatne i javne komunikacije.
W: Kako teče Vaš umjetnički proces od početka ideje do trenutka kada ste zadovoljni s krajnjim rezultatom?
Obično mi treba jako puno vremena tijekom kojeg ne radim vidljivo. Gledam prostor u kojem će se nešto raditi, fotografiram ga i razmišljam o tome dok radim druge stvari: tuširam se, hodam po gradu ili bilo što. Kroz to vrijeme radim i bilješke i onda se u nekom trenutku odlučim za ideju. Od tog trenutka tek kreće vidljiva razrada a to ovisi o projektu. Obično je to na kraju svega mjesec dva posla.
W: Kada vidite neka svoja starija djela poželite li ih malo promijeniti?
Mijenjam ih stalno kroz nove radove.
W: Da li je “moderna” umjetnost stvarna umjetnost ili degradacija lijepe umjetnosti?
Čini mi se da se ovdje brkaju termini. Kad se kaže moderna umjetnost, misli se o periodu od negdje prijelaza 19. na 20. stoljeće pa do možda 60-ih godina. Neki autori bi se i danas mogli smatrati pripadnicima moderne umjetnosti i to su vjerojatno pripadnici toga što bi se možda moglo nazvati „lijepom“ umjetnošću, ako je to prijevod engleskog termina „fine arts“ ili francuskog „beaux arts“. Umjetnost se mijenja i svaka nova promjena je bila popraćena negodovanjima od strane konzervativnijih članova društva. Najekstremniji primjer je bio način na koji su se nacisti u Njemačkoj odnosili prema ekspresionizmu nazivajući ih degeneriranima (Entartete). Ako se razgovaramo o modernoj umjetnosti kao o povijesnom periodu, vjerojatno se može reći da je za neke to bila degradacija. Isto tako se valjda nekim ljudima suvremena umjetnost, što je to s čime se većina likovnih umjetnika danas bavi, degradacija nečega na što su se navikli, ali funkcija umjetnosti nije da ljudima nudi nešto što već znaju, nego da im pokaže nešto novo.
W: Koliko i kako moderna umjetnost može biti razumljiva i prihvaćena od strane korisnika umjetnosti?
To vjerojatno ovisi o tim korisnicima. Što se toga tiče, neka razlike radi li se o suvremenoj, modernoj ili bilo kojoj drugoj umjetnosti. Ljudi nauče doma i u školama da je nešto umjetnost koju bi morali cijeniti pa se obično toga drže. Kad promatrate djecu po muzejima… kad ih netko odvede u muzeje, nema razlike u tome kako oni prihvaćaju razne periode. Obično čak i bolje reagiraju na suvremenu umjetnost jer vjerojatno prepoznaju da im je bliža. Ljudi koji je ne razumiju obično polaze s predrasudama i ne žele se pozabaviti dalje od toga da bace pogled.
W: Prelazi li provokacija na nivou umjetnosti granice dobrog ukusa a sve pod kapom slobode govora i istraživanja teme?
Možda katkad. Ne znam na što mislite.
W: Zašto je glavna tema modernih radova uglavnom usmjerena prema rušenju tradicije?
Kad su modernisti počeli raditi novu „modernu“ umjetnost na prijelazu stoljeća, htjeli su napraviti nešto što će ponovo biti relevantno u tadašnjem društvu i izaći iz okvira tada ustaljenog akademizma koji je, i s današnjeg stanovišta, strašno dosadan. Društvo se stalno mijenja pa se tako mijenja i umjetnost.
W: Kako bi opisali trenutno stanje u modernoj umjetnosti neovisno o polju u kojem djeluju?
Pretpostavljam da govorite o suvremenoj umjetnosti i rado ću Vam odgovoriti na ovo pitanje, ali mi za to treba nešto više vremena i nisam sigurna da je ovo pravo mjesto. Kad kažete neovisno o polju u kojem djeluju, na koga mislite? Na umjetnike? Mislite li pri tom na razne vrste suvremene likovne umjetnosti ili npr. na filmaše, muzičare i likovne umjetnike?
W: Da li se školovanjem gubi neka vrsta obrtničkog pristupa odnosno živog rada i poznavanja materijala s kojima se radi?
Pa ne. Nije vjerojatno da netko tko je neškolovan poznaje materijal bolje od nekog tko je školovan.
W: Je li kiparstvo ugroženo dolaskom i daljnjim napretkom 3D printera ili će dobiti nove prostore za izražavanje?
Sigurno nije ugroženo kao što ni slikarstvo nije ugroženo fotografijom.
W: Koliko umjetnost ulice ili simbioza umjetnika i ulice može pridonijeti oživljavanju prostora?
Puno 
Autor: Diana Mikloš
