Prekrasna i uvijek nasmiješena Bojana Gregorić Vejzović, odaje nešto novo o sebi na potpuno drugačiji način.
Popularna hrvatska filmska, kazališna i televizijska glumica Bojana Gregorić Vejzović iza sebe ima brojne uspješne predstave i uloge. Bojana je bila profesionalna balerina u Hrvatskom Narodnom Kazalištu u Zagrebu, sve dok se nije ozlijedila.
Tijekom uspješne karijere osvojila je brojne nagrade među kojima se najviše ističu dvije Nagrade Hrvatskog Glumišta, Rektorova Nagrada 1996., Zlatni Histrion 1999., Večernjakova Zlatna ruža 2004. i mnoge druge.
Od 1996. godine članica je Hrvatskog dramskog kazališta Gavella, a od 2004. postala je ambadasdorica UNICEF-a za Hrvatsku, zajedno s Majom Vučić, Gibonnijem i Slavenom Bilićem.
Što nam je sve otkrila o sebi, pročitajte u nastavku.
W: Kako biste opisali sami sebe, kao kazališnu ili televizijsku glumicu? Koji Vam je posao kreativniji, a koji naporniji?
Samo kao glumicu jer suradnja s različitim medijima za mene je izazov i užitak; a svaki je kreativan i iscrpljujuć na svoj način.
Dok kazalište predstavlja kreativno proučavanje, u hramu kazališne tišine te po izlasku premijere, poput maratonaca ansambl, se sprema na izvođenje do 150 puta; stvaranje serija je uvijek posao za koji ne znate do kraja kako će izgledati.
Pravo naličje prvi put vidimo tek kada završni pečat daju redatelj i montažer. Veselje i iznenađenje mi predstavljaju oba.
W: UNICEF-ova ste veleposlanica dobre volje za Hrvatsku. Možete li nam opisati što to točno znači za Vas i koje su vaše aktivnosti unutar te važne organizacije?
Moje aktivnosti su razne; od sinkroniziranja nekih dokumentaraca, snimanja reklama, druženja s djecom što najviše volim… Moja zadaća bila bi i to da sam neka vrsta ‘odvjetnika’ koji promiče Unicefove akcije u vlastitom medijskom prostoru te ukazuje na nedostatke s kojima se susrećemo u društvu kada su u pitanju djeca.
Evo, neki dan smo imali akciju’ Tata od formata’ kada smo htjeli ukazati kako je neophodno, za što kvalitetniji život svakog djeteta, da i otac sudjeluje u svim oblicima brige za dijete pa i kada je miksanje kašice u pitanju ili peglanje.
Bilo je 7 sjajnih dobrovoljaca u jednom shopping centru i baš smo se dobro zabavili a i nagradili naše natjecatelje….
W: Dobiva se dojam da ne postoji nešto što Bojana ne može ostvariti. Kako Vi doživljavate sebe u dijelu ostvarivanja svojih želja i ciljeva?
Mislim da se život događa, a ne planira. Možemo donekle usmjeravati svoje ambicije ali u glumačkom poslu to puno ovisi i o faktoru sreće.
Imala sam sreće raditi sa sjajnim ljudima i napravila neke divne projekte na koje sam ponosna, ali imam neostvarenih želja. No, živim u nadi da će se ostvariti. Nema tu puno filozofije. Glumci su ljudi koji su stalno na lageru odabira i ma koliko bili uspješni uvijek se moraju ispočetka dokazivati.
W: Koje ljudske osobine najviše cijenite?
Moja obitelj su moji super heroji. Oni su moje nadahnuće, podrška i utočiste, moja snaga i ljubav koja me pokreće, sve ostalo je prolazno.
Kao i svi pretpostavljam volim srdačne iskrene i ljude koji znaju pokazati poštovanje i empatiju.
Živimo u nekom čudnom vremenu kada pomalo počinje nedostajati te empatije, kada cilj opravdava sredstva, a to me plaši, jer nikada nisam bila pobornik makjavelizma.
W: Osjećate li da ste postigli sve svoje ciljeve kao uspješna glumica?
Mislim da sam još premlada za podvlačenje crte, ima još izazova koje bih voljela iskusiti; ali do sada mislim da sam bila uistinu blagoslovljena po pitanju nekih divnih predstava i serija, na kojima sam imala prilike raditi.
W: Majka, supruga, glumica, ambasadorica, voditeljica… Kada i kako sve to stižete?
Nije svaki dan tako gustog rasporeda, pa tada bih se trebala klonirati, hahahaha. Ima dana kada sve ide glatko, a ima dana kada bih najradije iskočila iz vlastite kože… hahahaha.
Kao i svi zaposleni roditelji rekla bih, balansiramo suprug i ja između obiteljskih i profesionalnih obaveza; nekim danima s više a nekim danima s manje uspjeha… ali to je život. Uglavnom se s osmjehom prepričavaju ovi dani kada ništa ne ide od ruke, zar ne.
W: Osim što ste diplomirali na Akademiji dramskih umjetnosti,svirate klavir,diplomirali klasičnu baletnu školu što govori o Vama kao vrlo vrijednoj osobi.
U vrijeme Vašeg školovanja nije bilo privatnih škola, a danas ih je u Hrvatskoj dosta, što na srednjoj što na razini visokih škola. Kako gledate na buduće školovanje Vaše djece? Koji oblik školovanja podržavate više ili manje?
Obrazovanje je sloboda koja pruža mogućnost odabira i kao takva je jako važna u kakvom god obliku dolazi.
Nemam iskustva s privatnim školama, ali naše redovno školstvo pruža sjajne temelje tako da moj sin pohađa redovnu gradsku osnovnu školu i jako smo zadovoljni s rezultatima.
W: Kojih se načela držite u svom životu kad je u pitanju posao, a kojih kada je u pitanju prijateljstvo?
I u jednom i udrugom pogledu smatram da svoje snove ne svodim na moguće ostvarivo, kompromisi su neophodni ali uvijek ostajem vjerna svojim načelima.
Nemam dvostruki svijet razmišljanja ili vrednovanja. Ista pravila mi omogućavaju da sam otvorena i iskrena, što god da je u pitanju, bilo posao, bilo prijateljstvo.
W: Koje biste predstave izdvojili kao Vama najdraža uprizorenja bilo da ste Vi glumili u njima bilo da ste ih gledali?
Balet M.Šparembleka’ Pjesme ljubavi i smrti’ bile su doživljaj zbog kojeg sam se zaljubila u balet i poželjela biti balerina, a kasnije pamtim kako sam s oduševljenjem gledala Juvančićev Ecce homo u Dubrovniku, Dunda Maroja s Mustafom Nadarevićem u ulozi Pometa.. uistinu bih sada mogla dosta predstava nabrajati. Od svojih predstava izdvojila bih one koje smatram da su mi bile važne u pogledu glumačke zrelosti odnosno stvaralačkog rasta a to su: Breza, Fedra, Chicago, Četvrta sestra, Leda.
W: Kako uspoređujete općenito kazališta u svijetu s našom kazališnom scenom? Koje je kazalište u svijetu na Vas ostavilo najveći dojam te ste poželjeli glumiti u njemu?
Ne bih to uopće razdvajala. Mislim da, koliko god to samouvjereno zvučalo, hrvatsko je kazalište dio svjetskih pozornica o čemu svjedoče kako mnoga gostovanja tako i nagrade koje su naša kazališta osvajala po svjetskim festivalima. Osobno volim sve, od klasičnog teatra do suvremenog kazališnog ‘rukopisa’; dobra predstava je jednostavno dobra predstava.
W: Da li puno putujete? Koja Vas je zemlja očarala i zašto? Što prvo volite posjetiti u nekom gradu te koji su Vam prioriteti prilikom razgledavanja neke nove destinacije?
Jako volim putovati i ono što volim je obići sve; od muzeja i galerija do tržnice gdje čovjek najbolje upozna neki grad, ljude i običaje.
W: Može zazvučati uobičajeno pitanje, ali s obzirom na vaš porculanski ten i kožu možete li nam reći na koji način održavate kožu besprijekornom?
Nemam tajnu formulu koju bih vam mogla otkriti, hahahaha. Nije uvijek bilo tako; kao djevojka mučile su me akne i moj savjet djevojkama je, nađite dobru kozmetičarku i odlazite na čišćenje jedanput mjesečno.
Ja sam dokaz da ten koji je bio problematičan može izaći iz te situacije bez posljedica. Šminka je npr.sastavni dio mog posla pa ju privatno izbjegavam, a što se njege tiče to su uvijek kreme vrlo bazičnih prirodnih sastojaka.
W: Koje biste tri knjige izdvojili kao one koje obvezno imate u svojoj biblioteci?
“Cesta” – C.McCarthy, “U Europi” -G.Mak, “Teško je naći dobra čovjeka” – F.O’Connor
Autor: Diana Mikloš
Fotografije: Uz dopuštenje Bojane Gregorić Vejzović/ fotografija u tekstu: Bojana Gregorić u ulozi Melite, u predstavi ‘Leda’ – Miroslava Krleže
