Pozdravni govori na otvorenjima festivala kazališta lutaka dobronamjerno pozivaju djecu da pohode predstave jer su one primjerene njihovoj dobi.
Pri tome prigodničari ne slute koliko griješe, jer su mogućnosti lutkarstva tako velike da ono može biti svima podjednako blisko: od onih sklonih puzanju preko onih čiji se ukus tek profilira do onih koji prepoznaju kvalitete viđenog.
Pretpostavljam da povezivanje kazališta lutaka i djece izvire iz postojećih repertoara većine hrvatskih kazališta lutaka u kojima se veliki broj predstava temelji na bajkama, naslovima iz lektire ili na jednostavnim edukativnim pričama (jer to „traži“ publika).
Dakako i u takvoj generalnoj ponudi postoje odstupanja ali da na svjetskom planu postoji i sasvim drugačije lutkarstvo, pokazao je 56. PIF – međunarodni festival kazališta lutaka u Zagrebu (15.-21.9.2023.).
PIF-ov je natjecateljski program sadržavao više od četvrtine predstava za odrasle (4 od 14, izbornica Livija Kroflin), posjećenost je pokazala zanimanje publike za takve predstave, a brojne nagrade Stručnog žirija (Karen Smith, Edvard Majaron, Hrvoje Seršić) nesumnjive kvalitete.
Najupečatljivija i najuzbudljivija predstava na 56. PIF- u bila je „Putovanje dobrog Hansa Böhma Europom“ grupe autora (Tomsa Legierski, Petra Kosová & Co) prema tekstovima Jana Jeňýka Valeša u režiji Tomse Legierskoga i izvedbi kazališta „Alfa“ iz Plzeňa, Češka Republika (ZPC, 17.9.).
Od prvog časa bilo je jasno da se radi o izvanrednoj predstavi, što je publika nagradila gromkim pljeskom a žiri Glavnom nagradom „Milan Čečuk“ za najbolju predstavu u cjelini te nizom pojedinačnih nagrada (redatelj Tomsa Legierski, Karel Czech za tehnološko rješenje lutaka i Daniel Horečný za glumačku i animatorsku kreaciju lika Hansa Böhma ).
Pri istraživanju povijesti svojeg zavičaja (grad Holýšov), Jan Valeš je našao brojne zanimljive osobe, među kojima je bio i Hubert Otto i njegova višejezična obitelj što je potaknulo autorski tim Kazališta „Alfa“ da stvori Hansa Böhma: rođen u francusko (majka) – njemačkoj (otac) obitelji i odrastao uz služavku koja govori češki, od djetinjstva je govorio sva tri jezika.
Turbulentne ratne godine zahvaćaju Hansa i sudbina mu postaje nepredvidiva: poput Hašekovog dobrog vojnika Švejka i ovdje atribut „dobar“ predočava pojedinca koji ne može upravljati vlastitom sudbinom. Usprkos temeljnim razlikama u karakterima, između ove dvojice postoji sličnost jer ono kroz što Švejk prolazi u Prvom svjetskom ratu, nije daleko od onoga što „češki Nijemac“ Hans Böhm (po potrebi Honza ili Jan) doživljava uoči i za vrijeme Drugog svjetskog rata: prijelaz iz češke u njemačku školu, članstvo u Hitlerjugendu, bombardiranje, bijeg, strah i nenadanu pomoć (Hans govori češki pa ga poljski vojnik ne ubija).
Dolaskom kući, otkriva odjednom da tu ne pripada, da je postao – ničiji.
Ali srećom, Hans zna jezike (uz tri „od doma“ , govori poljski, engleski i latinski) i može raditi kao prevoditelj.
Hansovo putovanje Europom prikazano je nizom dinamičnih, duhovitih scena animiranih na vrlo originalan način uz umjerenu „dozu“ govora (ipak valja dočarati višejezičnost).
Svaka od situacija je inteligentno i pronicljivo osmišljena i majstorski oblikovana: od vjenčanja Hansovih roditelja i njegova rođenja (u početku je samo glavica), preko odlaska s ocem u šumu gdje susreće jelena (lajtmotiv), prikaza vojne vježbe (udarcima „nogu“ po nakošenim daskama), nastupa u praškom baru „Lucern“, ratovanja na Istočnom frontu (kovčezima oblikovan rov, Karel Czech) i još čitav niz situacija, duhovitih i potresnih u isti mah.
Scenografija i lutke su izrađeni od daščica, lica i torza su poput uglatih geometrijskih tijela, a udovi su pričvršćeni magnetima.
Scene se često realiziraju naznakama: marš prikazuje stupanje nogu bez prisutnosti cijele lutke, a pjesma „Kaćuša“ označava prolaz Crvene armije… U labavoj povezanost lutkinih dijelova tijela (na najmanji poticaj otkvače se udovi) očituje se krhkost ljudskih života (kada lik pogiba, komadići se rasipaju), a njihov „grubi“ izgled sugerira važnost suštine nad vanjštinom (doista lijepa lutka je jelen, ali on pripada drugoj razini stvarnosti).
Uz vrlo funkcionalno i pametno osmišljene lutke, ugođaj upotpunjuje glazba (Daniel Čámský) ali sve bi bilo uzalud bez uigrane animacije, pa iako je nagrađen samo Horečný, podjednako su važni i ostali sudionici: Josef Jelínek, Radka Mašková, Kristýna Franková, Robert Kroupar, Lenka Lupínková, Tomáš Jereš, i Martina J. Hartmannová.
Očarana predstavom Kazališta „Alfa“ razmišljala sam pod kojim je uvjetima mogla nastati ovakva nekonvencionalna i istovremeno lako razumljiva predstava?!
Naposljetku sam zaključila da su procesu vjerojatno jednako kumovali bogata lutkarska tradicija, promišljen odabir teme i za tu temu osmišljene prikladne lutke. Dakako, sve to cum grano salis.
Fotografije Ivan Špoljarec Štef
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
