11. Festival svjetske književnosti (3.-8.9.2023.) doveo je u Zagreb brojne zanimljive domaće i strane književnike, a među njima je svoje mjesto našla i akcija poznatog beogradskog Udruženja KROKODIL nazvana „Zajednička čitaonica“ s kojom se „želi upravo na polju književnosti pokazati svu raznolikost i bogatstvo četiri ravnopravne, standardne varijante našeg policentričnog jezika“ kako napominju u uvodu istoimene knjige („Fraktura“, 2022.) urednici Vladimir Arsenijević i Igor Štiks.
Knjiga je nastala od devet zasebnih knjižica s po dva teksta (ukoričeno izdanje sadrži 18 tekstova) preminulih i živućih autora koji su se bavili sličnom ili istom temom a pišu ili su pisali na jezicima koje su „nazivali ili nazivaju bosanskim, crnogorskim, hrvatskim ili srpskim“ (cjeline su složene redom: „Jugoslavija“, „Europa“, „Identiteti“, „Egzil“, „Društvo“, „Anti/ fašizam“, „Grad“, „Neprilagođenost“, „Mladost“) kako bi postigli „da književnost u toj uroti o drugačijoj budućnosti ima ključno mjesto“ (V.A., I.Š.).
Urednici su odabrali tekstove i povezali ih u dijaloške forme te tako oblikovali predstavu „Urotnici“ (ZKM, 4.9.) u režiji Borisa Liješevića i interpretaciji Svetozara Cvetkovića, Isidore Minić, Dejana Dedića i Marka Grabeža.
Liješević je čitao didaskalije (kojih se glumci nisu držali ali je publika znala kontekst) pa se može prije govoriti o scenskom čitanju nego o „pravoj“ predstavi no i u toj formi je bilo zanimljivo pratiti susret pisca Miroslava Krleže (1893.-1981.) i arhitekta Bogdana Bogdanovića (1922.-2010.) 1934. u Parizu.
Iako je njihov dijalog potaknut zapisima iz ostavštine, razgovor sadrži i neke „okolne“ informacije i odvija se daleko živahnije negoli bi se očekivalo prema tekstovima u knjizi. Kada se njih dvojica dotaknu fašizma (koji su svaki na svoj način proživjeli u nekom životnom period) pojavljuje se Daša Drndić (1946.-2018.), a u daljnjim raspravama sudjeluju Predrag Matvejević (1932.-2017.), Borka Pavičević (1947.-2019.), Svetlana Slapšak (1948.) i Semezdin Mehmedinović (1960.).
Osim što su se držali zapisanih predložaka, autorski tim je odabranim književnicima nastojao udahnuti životnu autentičnost, pa dok neki plijene pozornost svojom „osebujnošću“ kod drugih je njihova izravnost i beskompromisnost ubojita (dramaturginja i aktivistica Pavičević „prepoznala“ je novo doba na sljedeći način: „Nikakva sednica, nijedan lider nisu označili početak kraja, već je priča o prelasku jednog vremena u drugo počelo kada je Branko Ćopić, pisac jedne utopije (veliki pisac), pogledao s mosta u reku. I skočio.“).
Ako umjesto „predstava“ kažemo „scensko čitanje“ dobili smo precizniji opis „Urotnika“ (i smanjili očekivanja kazališnih znalaca ) ali je to i dalje pametna i važna akcija koja u čitanju ne vidi samo razbibrigu nego i alat za vidljivost drugačijeg promišljanja kao što su: „potreba za aktivnom borbom protiv klaustrofobične skučenosti koncepta nacionalne književnosti“ jer „mi ovim projektom snažno zagovaramo jednu inkluzivniju, veću i neusporedivo uzbudljiviju moguću književnost – književnost zajedničkog jezika, ma kako ga tko zvao.“ (V.A., I.Š.).
Fotografija Anto Magzan
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
