O dugovječnosti kazališnih predstave govori broj izvedbi, no za „Stilske vježbe“ Raymonda Queneaua u režiji Tomislava Radića i prijevodu/adaptaciji Tonka Maroević s premijerom 19.1.1968. u zagrebačkom kultnom Teatru &TD to ne vrijedi: nakon što je broj izvođenja vrtoglavo rastao, odustalo se od takvog načina i počele su se brojati godine.
Pero Kvrgić i Mia Oremović su bili u početnoj podjeli, ali od 1970. žensku ulogu preuzima Lela Margitić i tako ostaje do 2018. kada se slavi pola stoljeća ove predstave.
Predstava govori o banalnoj situaciji u javnom prijevozu (originalno je to autobus „S“/84, u našoj predstavi tramvaj broj 11) i slučajnom susretu na ulici, no poanta je u 99 jezičnih varijacija (u hrvatskoj predstavi ih je, dakako, znatno manje).
Pomalo šašava priča i bravurozne interpretacije učinile su predstavu „Stilske vježbe“ neobično omiljenom i publika je hrlila na svaku predstavu; sve dok se nije ugasila „prirodnim“ putem.
Ukorijenjena u kolektivno sjećanje, ova je predstava ostala nedodirljiva i pomisao da se netko ponovo prihvati, makar i inačice teksta, djelovala je gotovo heretički. No, sreća voli smjele!
Zagrebačkim je žiteljima tramvaj uobičajeno prijevozno sredstvo, no osim Osijeka u našoj zemlji više niti u jednom gradu ne postoji tramvaj pa mi se činilo „očekivanim“ da za „tramvajskom“ zgodom posegnu upravo glumci u Osijeku: u koprodukciji Kulturnog centra Osijek i Udruge Teatar nastala je predstava „Stilske vježbe“ u režiji Vlaste Ramljak i izvedbi Selene Andrić i Dominika Karaule a za gostovanje u Zagrebu izabrali su, naravno, Teatar &TD (7.3.2024.).
Zagrebački tramvaj broj 11 postao je osječki tramvaj broj 1 (zbog rekonstrukcija tračnica sada ne vozi), pa je govor u skladu s odabranim gradom (sudionici rado izlaze iz uloga i „privatno“ se svađaju) a čini mi se da ni izbor likova nije prekopiran iz zagrebačke verzije.
Karaula djeluje naoko smušeno dok Andrić nastupa izravno i baš te odrednice daju izvedbi dodatnu dinamiku. Dakako, nisu ta određenja zadana za svagda pa je njega uz „dosadnjakovića“ zapala i uloga isljednika („dere se jer ga ponijelo“), dok nju srećemo kao samozatajnu ali i kao koketu.
Najuspješniji su kada zajedno izvode priču pa jedno pripovijeda a drugo ga prati gestama ili ilustrira zvukovima.
Dobrodošao iskorak iz verbalnog pristupa je korištenje video snimki i kazališta sjena pa ta tehnološka „upadica“ svojom nešto drugačijom vizurom unosi odmak od antologijske predstave, koju ipak još uvijek pamtimo.
Meni se činilo da gledam sasvim novu, nikada viđenu predstavu, ne samo zato jer sam slušala različito intoniran govor protkan neobičnim konstrukcijama („migoljasta masa“, „živo meso na kosturu“), gledala pantomimu i prije spomenuta otklone, već zato što su glumci doista zdušno „vježbali“, a to je, dobro svi znamo, jako zarazno.
Bilo je dirljivo kada su Selena Andrić i Dominik Karaula na zajednički poklon pozvali Lelu Margitić koja je pratila predstavu iz prvog reda i iskreno se nadam da se uvjerila da je Queneau ostao u pouzdanim rukama.
Fotografije: Dubravka Petrić
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
