Podrumska scena „Zvonimir Rogoz“ u „podzemlju“ Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu svojim crnim plohama izaziva nelagodu ali predstavlja „idealno“ mjesto za neke predstave, kao što je bilo uprizorenje drame „Kisela krv“ Ivone Marciuš u režiji Marine Pejnović (28.4.2024.).
Marciuš (2000.) se prihvatila teme bliske patrijarhalnim sredinama, a to je nasilje muškaraca nad ženama.
Taj je obrazac u mnogim obiteljima toliko uvriježen da se smatra standardom (muškarci ga doživljavaju prirođenim pravom a žene načinom suživota) i sudionici u njemu ne nalaze ništa sporno.
Dani teku bez turbulencija ukoliko žena bez pogovora radi ono što mora („obed mora biti točno u 12“) i šuti dok je se nešto ne pita, ali kada se „malo popije“, u doba kolinja ili fašnika, u mnogim se „gazdama“ probudi nasilnik.
Baka (Ljiljana Bogojević) i Mama (Barbara Rocco) imaju puno iskustva s nasiljem svojih muževa ali njihova reakcija je – šutnja.
Unuka (Dea Presečki) odlazi od kuće jer ne želi prihvatiti njihovu sudbinu, ali ona, osim doma, napušta i svoj dotadašnji govor pa umjesto međimurskim dijalektom (kajkavski) počinje govoriti hrvatskim (štokavski) standardom.
Međutim, kada obitelj umire otrovana plinom, Unuka se vraća i sluteći istinu, „ispituje“ majku i baku, koja je od njih pustila plin i je li to učinila „namjerno ili slučajno“.
Marina Pejnović piše: „Svojim povratkom i suočavanjem preko pospremanja stvari u prostoru, emotivno opterećenih što lijepim sjećanjima, što traumama budi duhove bake i majke te konačno ne bježi, već se suočava. Ona iz suvremenog pogleda na muško ženske odnose ne sudi, već pokušava shvatiti.
Time nam nije ideja osuditi prošle generacije gledane na njihove živote iz sadašnjeg trenutka, već uzeti si za pravo živjeti dru- gačije, prekinuti zavjet šutnje i shvatiti da je već i postavljanje pitanja o problemu rješenje, možda i bitnije od razrješenja“.
Scenografkinja i kostimografkinja Zdravka Ivandija Kirigin je vrlo funkcionalno opremila scenu (devet okruglih stolića natrpanih raznim predmetima okružuju pozornicu na kojoj dominira veliki stol, korišten za kolinje ali i kao zidni katolički kalendar) i preko koje povremeno prelaze projekcije (Vanda Petrović) ali na kojoj ima dovoljno prostora za tri žene da bi neometane mogle ispovijedati svoje sudbine.
Unuka dolazi u crnom (sprovod je) ali uskoro odijeva bijelu haljinu kojom se „vraća“ u djetinjstvo.
Bijele haljine Majke i Bake asociraju na folklornu odjeću (zbog kolinja umazane su krvlju), ali kada kasnije po sebi povješaju šarene marame (Baka) i višebojne haljine (Mama) to djeluje kao vid određenog „oslobađanja“.
Baka i Mama su duhovi iz prošlosti pa su im obijeljena lica ali su masnice i dalje jasno vidljive!
Dea Presečki (ujedno suradnica za scenski pokret) pušta Unuku da čeprka po djetinjstvu i da pokuša saznati što bi promijenili protesti Bake i Mame?!
Ljiljana Bogojević i Barbara Rocco fragmentarnim govorom i izuzetnim pjevačkim umijećem prikazuju sve strahove, boli i poniženja kroz koje su prolazile žene nekada (sada?) u okrilju svojeg doma: recept se sastoji od namirnica i raznih tipova udaraca, melankolični međimurski napjevi (i autorska glazba Vida Hribara) zakrivaju iskonsku tugu, a tradicionalne fašničke maske (Ivan Duić) skrivaju modrice i ogrebotine.
Neodređene obavijesti, škrte naznake zbivanja, odsutni izrazi lica, pokreti koji nagovještavaju nošenje teškog tereta uz stalnu izmjenu pjevanih i govorenih dionice grade krhki svijet u kojem nije lako preživjeti. Više od udaraca i psovki bole strah i prijetnje o kojim se ne smije govoriti. Niti se ima kome?!
Predstava temeljena na mučnoj i teškoj poetskoj drami Ivone Marciuš „Kisela krv“ je izuzetno dojmljiva na svim razinama: od potresnog teksta protkanog međimurskim melosom preko zanimljivog vizualnog okvira do pametne i nadahnute glume Bogojević, Rocco i Presečki.
Fotograf: Marko Ercegović
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
