
Marija Maksimović i Martina Rukavina su autorice koncepta, koreografkinje i izvođačice plesne predstave „Koloplet“ za djecu od 4 do 10 godina, koju su na glazbu Hrvoja Puškarića i Sandija Bratonje izvele u Zagrebačkom plesnom centru (11.1.2025.).
U polusvjetlu na pozornici stoje dvije plitke kutije (Igor Malnar) u kojima se naziru obrisi sklupčanih tijela, no odjednom iz tih „gomilica “ počinju „nicati“ udovi oblikujući vlastite života.
Igra ruku i nogu nagovještava novu situaciju, možda neko druženje i doista, pred nama se pojavljuju dvije djevojke: Mare i Tina. I dok se one „ludiraju“, svi čujemo vabljenje „ps, ps“ i one pronalaze u gledalištu šareni kružni predmet, koloplet koji će im ispuniti želje. Ali njih dvije ne znaju točno što žele pa će ih djeca uputiti u koju od visećih kutija trebaju zaviriti: plava predstavlja uspjeh, crvena ljepotu, a žuta popularnost.
Nakon burnih sugestija iz gledalište, posegnule su za žutom kutijom iz koje su putem mobitela i uz „divlju“ glazbu dobile snimke s kojima nisu bile zadovoljne. Nisu bile zadovoljnije ni s crvenom kutijom jer su se zbog odjevnih predmeta (kapice, pojasevi, šal) potukle, a ni s plavom jer su se premorile od teškog , monotonog rada (odličan crtež strojnog mehanizma).
Koloplet nakon svega zaključuje (glas Sandi Bratonja) da su njih dvije bile nezadovoljne zato jer ništa od ponuđenog nisu istinski željele. One su željele plesati a sve ovo drugo su bile tuđe, njima nametnute želje. Zato uvijek valja paziti što se želi jer su samo vlastite želje dobre želje….
I zahvaljujući spoznaji o vlastitim željama, naše su dvije tragačice zaplesale i nesebično pozvale sve male djevojčice iz publike da dođu na pozornicu i napokon su sve male djevojčice iz publike smjele ustati sa svojih sjedalica i doći na pozornicu (čak bez mama) … i plesati, plesati, plesati.
Predstava „Koloplet“ je s malo riječi i s puno veselja objavila krucijalnu činjenicu da se valja držati vlastitih snova i želja bez obzira na sve oko nas, ali nisam sigurna je li ideja, za ove niže od jednog metra, bila dovoljna jasna. Draža bi mi bila jača i čišća dramaturgija ali poziv da se na kraju predstave zapleše, sigurno je veći i važniji od svih mojih „mudrovanja“.
Fotografije: Igor Malnar
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
