Zagrebački majstor za rukotvorine velikog srca, životnog iskustva i umjetničke duše rođen je 1950.godine. Za sebe voli reći kako je život njegov najveći učitelj , a da je po zanimanju prije svega čovjek. Njegove neobične rukotvorine zamijetili smo sasvim slučajno te smo ga odlučili upoznati malo bolje i predstaviti našim čitateljima. Šezdesetih godina surađivao je s kazalištem „Trešnjevka“ dok je trajala njegova stručna naobrazba tj. dok je Pejo završavao svoj zanat. Prostorija Peje Ravlića za izradu prekrasnih umotvorina nalazi se između dvije poznate destinacije, Bikersa i Vintage Industrial bara u Zagrebu za čije je uređenje također bio zaslužan upravo Pejo. Sve rukotvorine koje je stvarao nastale su iz dubine duše, a ekskluzivno za Wish portal Pejo Ravlić, roker u duši, odgovara na naša pitanja.
W: Što ste sve radili u životu i kakav je Vaš životni put?
Volim reći za sebe da sam manufakturni operativac. To znači da kada imam sirovinu u rukama, moram nešto osmisliti bez gledanja u tuđe umotvorine i ideje. Najviše volim raditi sa kožom, a svaki moj rad ima zaštitni znak (pis). Da ne pričam previše, prvi začeci mog stvaranja sežu u davne šezdesete kada smo kolega i ja napravili svoju prvu vlastitu torbu od kravlje kože, a zvala se „Tambura“.
W: Koji je Vaš životni moto?
Kao prvo volio bih napomenuti da sam na samom početku imao osnovni odgoj, a to je onaj kućni. Smatram da je uvijek potrebno govoriti istinu, a izbjegavati laži. Toga sam se uvijek pridržavao i još uvijek živim takvim načinom života!
W: Što sve izrađujete od proizvoda?
Izrađujem i radim sve što mi u nekom trenutku padne na pamet. Od hlača, prsluka, kožnih torbica, remenja i novčanika. Ideje mi dolaze u trenutku kada potencijalni kupac dolazi do mene i izražava svoje mišljenje. Znači ima osoba koje dolaze do mene i govore mi da izradim predmet koji izgleda ovako i onako, međutim postoje ljudi koji prepuštaju meni kompletnu izradu jer žele da ja odredim što je najbolje za njih tj. na način na koji ja to radim, a to je autorsko djelo.
W: Koliko dugo se već bavite izradom svojih umotvorina?
Rekao bih da je to moj najdraži hobi od moje dvadesete godine. Inače po profesiji sam soboslikar, a svoj rad započinje kao scenski majstor na HRT-u davne 1974. godine. Budući da sam sada u penziji, svoje vrijeme posvećujem stvarima koje volim.
W: Na koji način se reklamirate?
Ne reklamiram se iz vrlo jednostavnog razloga. Lakše mi je obući ono što radim nego da pričam ljudima o čemu je riječ. Slika bolje govori od jezika. Imam jednog kolegu koji je punih 25 godina nosio remen, a koji sam mu ja napravio. Volim vidjeti da ljudi uživaju noseći stvari koje su moje autorsko djelo. Moj moto je da garantiram za proizvode koje napravim dok sam živ.
W: Kakav je odaziv ljudi i komentari na vaše umotvorine?
Komentari su manje više da su mi proizvodi skupi. Svatko od nas mora znati realnu cijenu da bi mogao reći što je skupo, a što ne. Neupućene i neinformirane osobe reći će da je skupo upravo iz razloga jer su naučeni da samo ono što je badava, nije skupo. Inače ljudi koji se razumiju u kvalitetu uvijek rado pohvale moje radove, a ono što mi je jako drago kada čujem da je netko vidio/zamijetio moj rad na nekom drugom i da on isto želi dio mojih proizvoda.
W: Koliko dugo Vam je potrebno za izradu neke rukotvorine?
Imam toliko znanja da mogu pogledati kataloge i strane magazine zbog alata koji se koriste. Meni je osnovno da me ne donese pohlepa tj. da ne postanem rob svog hobija. Ovisno o vrsti rukotvorine i mom raspoloženju, ovisit će duljina njezine izrade. Dozvoljavam svom vlastitom tijelu da dobije ono što treba tj. idem spavati kada sam pospan i dignem se dok se ne naspavam. Tek nakon buđenja znam 101% gdje ću, što ću i kako ću.
W: Uspijevate li zaraditi od izrade svojih rukotvorina?
Radim toliko koliko mi treba. Uživam samo u životu, a od svega uzmem onoliko koliko mi treba. Kod nas se još uvijek ručni rad ne tretira onako kako bi trebao jer su ljudi dosta ustrojeni na mašinu.
W: Da li ste surađivali s nekim poznatima s naše javne scene?
Surađivao sam s raznim koprodukcijama za povijesne spektakle, što i dan danas surađujem. Dovoljno je znati što trebate, a ja znam reći da ili ne. Inače dosta radim za prijatelje i stalne mušterije, ljude koji prepoznaju posebnost mojih proizvoda i koji su mi najveća reklama.
W: Smatrate li da ste posebni i drugačiji?
Ne, ali oduvijek sam nekako volio izdvojiti od krda. Volim biti svoj te slijediti svoje snove i želje.
W: Kako bi sebe opisali u tri riječi?
Jasan, svoj i naš.
W: Surađujete li s ostalim umjetnicima?
Naglasio bih da prije svega ja nisam umjetnik jer umjetnost nije prirodna. Težim biti prirodan i realan. A što se tiče suradnje, u kontaktu sam sa svojim kolegama iz kvarta. Kada stroj bude napravio ljudsku ruku onda ću moć reći da je to umjetnost. Kako bih rekli, u stalnom sam kontaktu sa svojim autsajderima koji se bave sličnim stvarima kao i ja te dijele zajedničke interese.
W: Što bi savjetovali našim čitateljima što se tiče života, ali i uspjeha na poslovnom planu?
Neka ne troše energiju na dokazivanje kada oni najbolje oni znaju kakvi su. Bolje neka im se čini nego laže jer Vi najbolje znate pravu istinu o sebi. A mladim budućim nadama koje žele krenuti mojim stopama savjetovao bih da se prvo nauče biti gladi i bez krova nad glavom. To je jedini način da se maknu od roditelja i provjere jesu li naučili biti sposobni brinuti o sebi. Sve ostalo doći će samo od sebe. Također sve ovisi od pojedinca što se tiče rada i stvaranja.
W: Zašto ste pristali na intervju s nama?
Zato što želim biti koristan za društvo i ostaviti nešto iza sebe.
Više informacija o proizvodima možete saznati na službenim stranicama Peje Ravlića.
Galerija slika
Autor: Marina Jakšić
Fotografije: Von Sel Photo i StasaS
