Književnica Helen FitzGerald ili Fitzgerald (1966.) rođena je i stasala u Australiji gdje je diplomirala engleski jezik i povijest, nakon čega se odselila u Škotsku (Glasgow) gdje je radila kao socijalna radnica za kriminalce u najvećem škotskom zatvoru Barlinnie, a onda je „puna iskustva“ počela pisati krimiće.
Od 2007. do 2019. napisala je valjda (postoje različiti popisi) četrnaest romana koje su teoretičari nazvali „domestic noir“ (naziv koji je uvela Julia Crouch) dakle „domaće crno“ (kombinacija engleske i francuske riječi) ili kako bih ga ja radije nazvala „kućno crnilo“.
Radi se o pod žanru kriminalističkih romana u kojem se kriminalna radnja odvija u domaćoj sferi (kući ili radnom mjestu) i temelji se (uglavnom) na ženskom iskustvu.
Prvi i za sada jedini roman Helen Fitzgerald na hrvatskom jeziku jest „Plač“ (The Cry, 2013.) u prijevodu Belmonda Miliše (Mozaik knjiga, 2020.) i pretpostavljam da je taj roman izabran zbog dobrih recenzija čitatelja i televizijske ekranizacije.
Jer, moram reći da je doista scenski upotrebljiv: od leta avionom do dramatičnih odnosa u kojima su „upetljani“ djeca i odrasli, od korištenja suvremene tehnologije do tradicionalnih komunikativnih zahvata (prilikom traženja djeteta ravnopravnu ulogu imaju društvene mreže i lijepljenje plakata po stablima!).
Glavni likovi su Joanna, Alistair i njihov dvomjesečni sin Noah, Alistairova ostavljena supruga Alexandra i kći Chloe i jedan dugotrajni, iritantni plač… Prapovijest počinje kada je Alexandra zatekla svojeg supruga i Joannu pri spolnom činu, pa je ogorčeno otišla i odvela Chloe.
Alistair, političar u usponu, to opisuje kao otmicu i odlučuje preuzeti skrbništvo nad kćeri (tim više što Alexandra ima problema s alkoholom, iako je odlična majka) tako što nastoji diskreditirati svoju bivšu suprugu.
U novoj obitelji s Joannom ima sina – nasljednika, smiješi mu se odličan posao, a uz to jezgodan, samouvjeren, u najboljim godinama (41) i sa ženom koja ga obožava (izvrstan je peckavi usporedni popis njegovih izvrsnih osobina i Joanninih mana uzrokovanih njezinom podređenom naravi).
Roman je podijeljen u tri djela (Incident, Potraga, Plač), pripovijedanje je razdijeljeno na nekoliko vremenskih odsječaka (po nekoliko dana u siječnju, veljači i srpnju) ,odvija se kroz svjetonazor dvije žene (Joanna, Alaexandra) i kroz svjedočenja niza osoba na Vrhovnom sudu u Melbourneu.
Početak opisuje dug i predug let avionom s djetetom koje neprestance plače („Dijete joj je smrdjelo. I vrištalo“) i što god Joanna poduzima (presvlači ga, hrani, daje mu lijek) ne umiruje maloga Nou – on urla i urla, ljudi se bune i Joanna je iscrpljena i nemoćna.
Ali tu je Alistair – i dijete je prestalo plakati. I više nikada nije zaplakalo….
Priča koja počinje banalno, ostaje takva i dalje ali na užasavajući način: prepuna je kalkulacija, podmetanja, manipulacija i boli.
Ambicija postaje važnija od ljudskih života (doslovce ), muškarac koji je u normalnim situacijama pristojan i uglađen u kriznim trenucima (za njegovu karijeru, kriznim) postaje bezosjećajni klipan…
I Joanna se napokon aktivira.
Ono što roman „Plač“ izdvaja iz kolone obiteljskih kriminalističkih romana je vrlo delikatan opis prikrivenog nasilja među bliskim osobama i upravo fantastičan opis izbezumljene majke koja ne može ukloniti uzrok plača svojeg malog djeteta: sve ona zna – i da to iritira okolinu (pa i nju) i da mora učiniti nešto, ali plač gospodari svemirom. A onda će ga se kasnije, puno kasnije tako zaželjeti!
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
