Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku njeguje dramske i lutkarske predstave i nosi veliku odgovornost za formiranje dječjeg ukusa i stasanje buduće kazališne publike, pa me zato uvijek raduje kada ja, ovako odrasla i „okoštalog“ kazališnog ukusa, izađem razdragana nakon predstave.
Ne izlazim uvijek takva i često pomislim kako bi se ponešto moglo popraviti i, ako me sjećanje ne vara, upravo se to desilo s predstavom „Priča s morskog dna“ koja je nastala prema motivima zbirke „Dubokomorske priče“ Monike Kompanikove u dramatizaciji i režiji Maje Lučić (2016./2017.), ali je obnovljena i vizualno (lutke, scenografija, kostimi Miriam Hornakova) i glumački, pa su se Srđanu Kovačeviću pridružili Tena Milić Ljubić i Grgur Grgić (12.3.2024.).
Priča prati Miju (Grgur Grgić) koji nezadovoljan susjedstvom (nervira ga rak koji lupa kliještima po kamenju i stvara buku) odlazi u potragu za novim domom i susreće krezubu okruglu ribu koje se svi plaše jer je tako jako, jako, jako… ružna (Milić Ljubić).
Ona je zato žalosna i sve više jede i sve je deblja i sve je strašnija. Malo po malo Mijo otkrije da je ona ljubazna, čak vrlo draga i oni postanu prijatelji pa mu ona pokušava pomoći da pronađe novi dom – mjesto koje još nitko nije zauzeo.
Za vrijeme putovanja susreću se s bićima iz pod- morja i na pozornici se redaju hobotnica, druge ribe, rakovi , čak i opasni žarnjaci (sve Kovačević). I da, našli su prekrasno stanište za oboje – pogađate gdje, zar ne?
Dok putuju, njih se dvoje neprestance razgovara i upravo ih ti duhoviti dijalozi sjajno karakteriziraju. Čak i kada njihove riječi zagluši glazba (Miroslav Vuković), sve je i dalje jasno jer važne teme postaju čavrljanje, a zajedničko pjevanje je istinska oda prijateljstvu i dobrosusjedskim odnosima.
Pretpostavljam da je obnova predstave „Priča s morskog dna“ potaknuta i porukom i vizualnom posebnošću jer se teži pokazati kako ljepotu ne čini jedino vanjski izgled (Mijo pre-dano zaviruje u Bibičina usta nakon što su mu rekli da je ona lijepa iznutra). Uz veterana Kovačevića, odlični su bili mladi glumci-lutkari Tena Milić Ljubić i Grgur Grgić i zbog njih je ova predstava doživjela svoju pravu „renesansu“ (još da su neke scene kraće!).
Fotografije: Fotografije Dubravka Petrić
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
