Svatko od nas „obavlja“ neke svoje male, svakodnevne rituale (uvijek na određenom mjestu, u isto vrijeme, s istim ljudima) čega mnogi nisu svjesni jer ritualom (lat. ritus – obred) obično smatraju javne ceremonije kojima se nešto ustoličuje ili slavi.
Nužan uvjet za izvedbu rituala jest poznavanje i poštivanje pravila pa ritual snažno vezuje pojedinca uz zajednicu i zato je bilo uzbudljivo gledati plesače (4) i plesačice (3) iz različitih sredina i kultura (Jone Amezaga del Frago – Španjolska, Gabriel Bokorvi – Gana, Tessa Ljubić- Hrvatska, Charlotte Manu-Gana, Tchina Ndjidda – Kamerun, Djibril Quattara – Burkina Faso, Raymond Siopathis – Francuska) kako usklađuju svoje plesne pokrete uz naglašeno ritmičku glazbu (oblikovanje zvuka Sokhna Assietou Diallo) i deskriptivno svjetlo (oblikovatelj Alassane Diedhiou) u predstavi „Moji najdraži rituali“ francuske koreografkinje Sophie Bulbulyan i produkciji SHARE: Creative powers of art (Zagrebački plesni centar, 2.3.2024.).
Možda nije svaki od prikazanih rituala bio značenjski jasan, no čini mi se da to u ovoj izvedbi nije bilo presudno, jer su najvažniji bili njihovi odnosi, interakcije, sporazumijevanja i uzajamno prihvaćanja stečeno boravcima u umjetničkim rezidencijama (Accra/Gana, Zagreb/ Hrvatska, Errenterija/Španjolska).
Potreba da se baš plesom iskažu obredi praćeni glazbenim snimkama, bubnjanjem po bačvama i vlastitom tijelom (svojevrsnoj rezonantnoj kutiji) te iskonskom pjesmom, pokazuju da su glas i pokret bili možda prva društvena, vjerska i umjetnička spona.
Predstava „Moji najdraži rituali“ su više od predstave – ona je suština sama.
Fotografije: Borut Bučinel
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
