Dvojba između „klasičnog i „suvremenog“ načina u prikazu nekog sadržaja sve se češće svodi na tehnološke razlike pa se prezirno govori o „papiru“ i zadivljeno o „ekranu“ iako nema stvarnih razlika u informacijama.
Kako nam pamćenje postaje sve krhkije, pojava novog umjetničkog djelo rijetko se stavlja u odnos s prethodnim ostvarenjima (negirajući kontinuitet) pa se nije na odmet prisjetiti, u povodu praizvedbe komorne opere za djecu i mlade Tomislava Uhlika „Postolar i vrag“ skla- dane (2023.) prema Šenoinoj povjestici, ne tako malog opusa za djecu (tri baleta i tri opere) Brune Bjelinskog (1909.-1992.) ili vrlo uspjele opere „Šuma Striborova“ (2011.) Ivana Josipa Skendera (1981.).
Lakše je prilagoditi postojeće djelo nego potaknuti skladatelje na rad, ali se Uhlik (iskusan dirigent u glazbenom kazalištu) prihvatio skladanja opere za djecu i mlade napisavši u programskoj knjižici:„ jer mislim da takvih djela u nas nema mnogo. (…) Odlučio sam se stoga za djelo kraćeg trajanja i komornog karaktera imajući u vidu baš studente zagrebačke Muzičke akademije, na kojoj sam kao nastavnik proveo dvadeset godina, pomno prateći iznimno uspjele dosege njene glazbeno-scenske produkcije.“
U koncertnoj dvorani „Blagoje Bersa“ na MA Sveučilišta u Zagrebu pod ravnanjem Ivana Josipa Skendera u režiji Marija Kovača postolar (Josip Galić) je nadigrao vraga (Lovre Gujinović) zahvaljujući sinku Božjem (Danijel Vukelja) uz naratora/icu (Marie Lucia Kossjanenko) i vražice (Petra Cik, Hana Ilčić, Marija Žalac, Valentina Đuka, Vinka Siladi, Nada Tomica Klišanin) koje su, po Skenderovu opisu, „razigrana komična verzija grčkog kora“ (14.2.2024.).
Na pozornici je uz pjevače i komorni ansambl (Doris Vincek – flauta, Tina Hrga- oboa, Jakov Jagodić- klarinet, Isabella Roxas Đuka – fagot, Danijel Toth- kontrabas, Marta Čiković- harfa) pa se pjevački prostor (Leo Vukelić) ograničio na ključne prizore poput male postolarske radionica s tronošcem, vratima i naglašeno velikim prozorom te vrtom sa stolom punim hrane ispod stabla kruške.
Priča je, pretpostavljam, poznata: siromašni postolar s puno gladne djece u času malodušnosti zazvao je vraga u pomoć i ovaj mu se odazvao („Sila Boga lje ne moli/ Glad ne pita tko ga hrani/ Na sve majstor moj privoli/ I dušu si utamani/Al’ u kući- bijela hljeba/ Žuta zlata, lijepa ruha“) uz uvjet da s njim krene nakon sedam ljeta „put moga svijeta“.
Ubrzo postolaru bane sinak Božji i nakon što ga postolar ugosti, ovaj mu ispuni tri želje: da bez postolareve dozvole nitko ne može ustati s tronošca, ne može izvući glavu iz prozora i ne može se odlijepiti od kruške u vrtu. Kada vrag po dogovoru dođe po postolara, ovaj ga posjedne na tronožac i pusti ga tek kada mu vrag pokloni sljedećih sedam godina.
Drugi puta vrag proviri kroz prozor s istim rezultatom, no treći puta ga, prilijepljenog uz krušku, postolar i njegovi istuku i „Vrag se vije, jecat briznu/Jao! jao! dosta! dosta!/ Nek ti duša bude prosta“. Zanimljivo je da se Uhlik „odrekao“ sudjelovanja djece (omiljeni u lutkarskim izvedbama) ali zato ima razigrane (scenski pokret Branko Banković) vražice čiji mi se pjevački dio najviše dopao (ovi drugi su „ozbiljni“).
Kostimi (Iva-Matija Bitanga) postolara i vraga asociraju na razdoblje nastanka teksta (1863.) i prilično su slični, što pripisujem njihovom sličnom ponašaju; mi smo na strani postolara zato što je on „naš“ (Kovač piše da je kao učenik izjavio: „smatram da je postolar varalica koji se ne drži dogovora, a vrag njegova žrtva“ što profesorica nije najbolje prihvatila). Čak se i vražice sprdaju s vragom, no one su doista posebne, i pjevanjem i lijepim zeleno-crnim haljinama (i crve-nim roščićima) dok je naratorica odjevena kao Harlekin.
Dirigent Skender istaknuo je „skladateljev interesantan odabir instrumenata“, među kojima mi se posebnošću nametnula harfa. Izvanredni mladi glazbenici (od prve do pete godine) i pjevači (od prve do četvrte godine studija pjevanja) u daljnjim će izvedbama („praksa stvara majstora“) sigurno izbrusiti spoj pjevanja, pokreta i glume i uvrstiti ovu zgodnu, kratku operu u glazbeni repertoar našeg vremena.
Fotografije: Magda Galić
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
