Zajednička pretplata HNK u Zagrebu i SNG u Mariboru već nekoliko godina omogućuje gledateljima da, zahvaljujući organiziranom prijevozu, svake sezone gledaju po jednu recentnu dramu, operu i balet iz oba kazališna repertoara.
Budući da opera „Manon Lescaut“ Giacoma Puccinija nije na repertoaru zagrebačkog kazališta (premijera 2016.) bilo je zadovoljstvo vidjeti je u mariborskom kazalištu u režiji Piera Francesca Maestrinija (premijera 2023.) i pod ravnanjem Gianne Fratta (10.2.2024.).
Nakon prve dvije opere („Le Villi“, „Edgard“) nije se činilo da će Giacomo Puccini (1858.-1924.) ostvariti zapažen uspjeh, ali je izvedba opere „Manon Lescaut“ (Torino, 1893.) stubokom izmijenila taj dojam pa ga je G. B. Shaw, nakon premijere u Londonu (1894.), proglasio „Verdijevim nasljednikom“.
Abbe Prevost (1697.-1763.) je, iako plodan pisac, bio najpoznatiji po romanu „Memoari i pustolovine kvalitetnog čovjeka“ čiji je sedmi dio pod naslovom „Povijest viteza des Grieux i Manon Lascaut“ (1731.) postao jako popularan, a njegovu današnju popularnost možda možemo pripisati Puccinijevoj operi za koju su libreto, potaknut tim romanom, napisali Luigi Illica, Domenico Oliva i Marco Praga.
Libreto za razliku od romana (prijevod Iva Adum, „Naprijed“, 1986.) ne ponavlja višekratnu Manoninu izdaju odanog ljubavnika kako bi si omogućila luksuzni život, nego je prikazom jednog odlaska iz sirotinjskog doma, gdje je živjela s ljubljenim ali siromašnim des Grieuxom (pošto je uz njegovu pomoć pobjegla od brata koji ju je vodio u samostan ali ju je planirao „uručiti“ starom i bogatom Geronteu), u palaču k Geronteu, „pokrivena“ suština njenog ponašanja.
Manon je „mala zaljubljena žena“ (Puccinijev termin) i dirljiva je njezina „borba“ između prave ljubavi i želje za bogatstvom (kada joj des Grieux oprosti nevjeru i dolazi po nju u Geronteovu kuću, ona pristaje poći s njim ali ne bez novaca i nakita što omogućuje bijesnom Geronteu da je uhvati i pošalje u zatvor) i to des Grieuxovu odanost čini pomalo smiješnom a nju suvremenom heroinom.
Iako je brat Lescaut prikazan beskrupuloznim, nisam baš sigurna koliko je sama Manon daleko od pragmatičnog nemorala. Manon u trećem činu s brojnim zatvorenicama čeka u luci Le Havre na deportaciju u Ameriku, a kako je des Grieux nije uspio spasiti pridružuje joj se na brodu. U zadnjem činu njih dvoje bježe iz kolonije Louisiana i hodaju po pustinji, ali ostaju bez vode i iscrpljena Manon umire u njegovom naručju.
U sva četiri čina scenografija je neobično upečatljiva: od krajolika s rijekom i drvećem gdje je projekcija „proširena“ ogledalima čime se dobio vjerodostojni ambijent, preko bogato urešene Geronteove palače koju slijede zatvor i luka u kojoj se njišu brodovi pa do konačnog zastrašujućeg izgleda pustinje nad kojom svjetlucaju bezdušne zvijezde.
Moj dojam da scenografija sliči slikama engleskih slikara (Constable, Reynolds, Stubbs i drugi) iz 18. i 19. stoljeća na neki je način potvrdio scenograf Nicolas Bani izjavom da ga je nadahnuo Kubrickov filmom „Barry Lyndon“.
Homogenom vizualnom ugođaju doprinijeli su dizajn svjetla (Maestrini, Bono i Saša Bekafigo) i kostimi (Luca Dall’ Alpi) što pokazuje da se djela koja prikazuju opće pojave (ljudska ponašanja) mogu sasvim lijepo ostaviti u vremenu kada su nastale (tekst, glazba) i da djeluje sasvim suvremeno budući da su svevremene.
Sabina Cvilak je s Manon „popunila“ svoju seriju „zaljubljenih ženica“ (Mimi, Cio Cio san, Liu) i pokazala da glasom, glumom i izgledom može dočarati zaljubljenu djevojku, proračunatu prevrtljivicu (domišljate scene kupanja i podrugivanja u Gerontovom salonu) i malodušnu pokajnicu.
Mladi Des Grieux srčano podnosi mnoge nevolje i čini sve kako bi opet pridobio svoju ljubljenu, dok stari i teško pokretni Geronteu ništa ne treba poduzimati jer njegov novac sve čini umjesto njega: Max Jota i Sebastijan Čelofiga primjereno utjelovljuje mladost i starost, siromaštvo i bogatstvo, ljubav i moć pletući mrežu oko Manon u što se uključuje Jaki Jurgec kao njezin brat.
Uz glavni kvartet, pojedinačne manje uloge pjevali su Bogdan Stopar, Marko Mandir, Mihael Roškar, Dada Kladenik i Dušan Topolovec te zbor u masovnim scenama.
Puccinijeva glazba je neupitna pa sam se osvrnula samo na predstavu koja je, meni osobno, zbog dinamične izvedbe i neobično lijepog izgleda, bila vrijedna odlaska u susjedstvo.
Fotografije: Tiberiu Marta
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
