Zagrabiti u rad književnog enfant terriblea i izabrane novele (lakrdije) svesti na bitno pa ih uglazbljene prepustiti glazbeno-scenskoj skupini „Cefas & The Gipsy“ u čudesnom vizualnom ozračju i takvu tvorevinu usmjeriti na zabezeknutu publiku koja nakon predstave odlazi omamljena i očarana – tako ja zamišljam uspjeli kazališni čin.
Sve nabrojeno (uključivo publiku) našla sam u autorskom projektu Darija Harjačeka „Kamov, potres“ nastalom u koprodukciji De Facto Theatre Company i Teatra &TD (MM centar, 20.10.2025.).
Janko Polić Kamov (1886.-1910.) bio je hrvatski pjesnik, prozaik, dramatičar i publicist koji je, i u literaturi i u životu, bio „na drugoj strani“ što je imalo za posljedicu intenzivan i nimalo lagan život: izdavači su mu odbijali radove („Polomite mi pero i sažgite hartiju“), stalni sukobi s profesorima (sa školskim kolegama osnovao je revolucionarni klub „Cefas“) koštali su ga izbacivanja iz gimnazija a u zatvoru je boravio tri mjeseca zbog sudjelovanje u proturežimskim demonstracijama.
Godine 1904. prekinuo je školovanje i uputio se s nekom kazališnom grupom po Dalmaciji i Crnoj Gori (kao šaptač), ali se po povratku nije smirio nego je nastavio putovati, najčešće po talijanskim gradovima (novinama šalje putopise).
Nemiran i sklon traganju za novim životnim i književnim iskustvima, želio je otići u Pariz (1910.) ali su ga ujaci, zbog financijskih razloga, uputili u Barcelonu u kojoj tada buja, njemu bliska, avangardna umjetnost.
Kamov puno piše ali se neočekivano razbolijeva (to je bila kob obitelji Polić) i nakon tri dana umire (od groznice?) ali kako nitko nije preuzeo tijelo, pokopali su ga u zajedničkoj grobnicu (danas toga groblja nema).
Iako je tvrdio: „Počeo sam sa psovkama a završit ću s uzdahom tolerancije“ sklonija sam njegovom citatu „Tko nosi svjetiljku posrne lakše od onoga koji ga slijedi“ jer on je bio svjetlonoša spreman kročiti u nepoznato bez obzira na posljedice.
Često se pitam na obali Rječine, koliko je njegovu buntovnu prirodu uspio prikazati Zvonimir Kamenar u kipu mršavog muškarca koji se nonšalantno oslonio na ogradu, okrenut leđima mjestu svog rođenja gdje danas vijuga ulica pod njegovim imenom?
Pozornicu MM centra „nakrcali“ su notni stalci, mikrofoni i glazbala (dvije gitare, bubanj i postrance smješten klavir) uz koje se ističu dva tradicionalna ćilima sve pomalo mistično obasjano (dizajner svjetla Tomislav Maglečić).
Stubištem izranjaju članovi skupine „Cefas“ & „The Gipsy“ (u imenu prepoznajem Kamovljevu mladenačku revolucionarnu grupu „Cefas“ i glumca čiji je nadimak Cigo) neobično odjeveni (kostimografkinja Ana Mikulić) noseći „korisne“ predmete.
Zajedno ulaze Jelena Miholjević i Dean Krivačić, ona frizure u punk stilu široko otvorenih usta sa stolnom urom pod rukom a on u staromodnoj ružičastoj spavaćica i plinskom bocom i nakon što se ogledaju oko sebe, ona odlazi za klavir a on uzima bas gitaru…
Laura Čerina ulazi odjevena u kabaretski triko sa slikom u maniri oleografije a nakon što uđe Nikola Nedić, ona izvede zvijezdu (to je prva u nizu akrobacija).
Čerina potom odijeva crni sako i počinje pjesmu iz Mahlerove zbirke „Pjesme mrtvoj djeci“ uz Nedićevu gitaru ali dolazi do općeg glazbeno-scenskog rasula…
Prva izvedena lakrdija bila je „Katastrofa“ o padu vlaka u kojem je bilo mrtvih i ranjenih ali Kamovu je jednako važna i bura koja bjesni za vrijeme nesreće i odšteta koju se nada dobiti…
Harjaček pametno i precizno bira replike i novelu pretvara u „razgovor“ svih sudionika i potom pomoću glazbe (skladatelj Damir Šimunović) i glumačke ekspresije odvodi prema očekivanom kaosu.
Kada sam uspoređivala originalan, integralan sadržaj ove i ostalih novela („Odijelo“, „Žena“, „Brada“, „Potres“ i „Žalost“) i Harjačekove adaptacije, uvjerila sam se da je adaptacije izveo virtuozno: izborom rečenica stvorio je skraćenu varijantu svake priče istaknuvši ono što bi, usuđujem se reći, i sam autor u prepričavanju naglasio.
Neke su izvedbe bile ekspresivnije od drugih ali zato jer su sadržaji novela to omogućili
U noveli „Brada“ Nedić uz gitaru opisuje muškarca koji je obrijao bradu i mada bi to trebao biti banalni događaj u životu svakog muškarca, on naširoko obrazlaže povod i nabraja posljedice stvarajući od svega cijelu filozofiju (Kamov je pisao u prvom licu jednine, što je glumcima pružilo dodatnu mogućnost uživljavanja) pri čemu uplitanja preostalo troje glumaca (žensko podrugivanje i muška podrška) jača dinamiku.
Na prethodnim primjerima pokušala sam pokazati verbalne zahvate, no Šimunovićeva opora glazba (u kazališnoj cedulji se nabrajaju utjecaji „novovalnog, post-punk, noise i industrial zvuka“) daje punoću značenja svakoj od novela.
Čak i onda kada se ne snađete od prve u sadržaju, sve postupno postaje jasno – i davljenje Čerine i detalj freske Vincenta iz Kastva i korištenje mikrofona usprkos komornom prostoru (naime, radi se o koncertnoj izvedbi albuma „Kamov, potres“).
Kamov (prozvao se po onom Noinom sinu koji nije pokrio pijanog i golog oca pa ga je otac prokleo) je svoj svjetonazor, ironični i pomalo destruktivan, pretvarao u književno djelo i usprkos poteškoća, nije se predavao. Možda njegov kratki i burni život potvrđuje izreku: „Koga bogovi vole, umire mlad.“
Žestoka i dinamična predstava „Kamov, potres“ nije samo izvedbeno moćna predstava, nego također poziva na čitanje Kamova, ako ne radi njega onda radi nas samih.
Fotografije: Luka Dubroja
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
