Često se prepirem s ljubiteljima suvremenog plesa o viđenju plesnih predstava: treba li u njima tražiti priču/značenje ili je dovoljno pratiti izvedbeni učinak?!
Pobornica sam prvog pristupa jer mi se čini da pokret ne bi trebao biti sebi svrhom (mada je „legitiman“ i larpurlartizam odnosno umjetnost radi umjetnosti ) pa me razvesele one predstave koje, po mojem ukusu, „spajaju“ estetski užitak i priču a što sam doživjela u predstavi „Spine“ koreografkinje Tamare Savićević u izvedbi Profesionalnog plesnog ansambla „Kelkope“ (MSU, Zagreb, 29.4.2023.).
Obnažena ženska leđa (Sonja Biglbauer,Tamara Krčelić, Kristina Legin, Ida Mirković Knaus) izdižu se iznad zajedničke crne suknje (Marija Cvitanović, Jelena Vojković i Kelkope) i izvijaju se, uz pratnju dojmljive glazbe, nudeći preko lopatica i rebara neobičan krajolik.
Svaka od plesačica ima drugačiji leđni „dizajn“, ali svojim laganim, preciznim pokretima tvore zajedničku sliku velike kralježnice (pomaci ruku mogu se iščitavati kao rebra, dok „poslagana“ leđa lako figuriraju kao kralješci- kada već težim priči!).
Odmicanjem izvedbe mijenjaju se plesne figure, ali su plesačice uvijek u nekoj, bliskoj ili tek naslućenoj, relaciji.
Nažalost, ne znam autore skladbi, ali glazba je očaravajuća, pa iako raznolika (što omogućuje plesne promjene) ostaje unutar prepoznatljivog odabranog ozračja što svjetlo učinkovito naglašava (Tomislav Maglečić).
Već dugo nisam vidjela plesnu predstavu koja bi me učinila tako zadovoljnom kao predstava „Spine“ jer sam u njoj našla zanimljivu koreografiju, precizna izvedba, čudesnu glazba i uspjeli vizualni doprinos . Osim toga sam u svakom segmentu uočavala neku priču… a i trajalo je taman!
Fotografije by Denis
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
