A sada uđimo u tongkonan…

Obilazak etno sela Kete Kesu u području Toraje na indonezijskom otoku Sulawesiju, u pratnji Dauda, dobrog poznavatelja života i običaja ove etničke skupine, podrazumijeva ne samo razgledavnje stambenih kuća i spremišta za rižu izvana, već i ulazak u jednu od kuća.

Donji dio kuće ograđen stupovima namijenjen je životinjama, dok se u stambeni dio ulazi drvenim stubištem. Središnji , najveći dio služi za dnevni boravak i spremanje hrane na otvorenom ognjištu. Iznad se nalazi polica (kako nam je Daud opisivao) za odlaganje tanjura s hranom (koje je njegova majka ostavljala njemu i njegovoj braći i sestrama u točno označenim posudama).

ulaz-kete-kesu

Obično se neposredno uz ognjište nalazi priručni zahod, odnosno drvena posuda za hitne ili privremene slučajeve (za bolesnika ili ženu u danima kada je „nečista“ kao i tjedan dana po porodu). Trajni prostori za obavljanje nužde nalaze se u šumovitim prostranstvima oko sela. Uz taj središnji dio, sa sjeverne i južne strane nalaze se povišeni prostori u funkciji spavaćih soba roditelja odnosno djece ili gostiju.

potkrovlje-kete-kesu

Zbog malih prozorskih otvora ulazak dnevnog svjetla je vrlo ograničen, a pri pomisli da se u tongkonanu zbiva intenzivan obiteljski život, pomalo začuđuje ne baš veliki prostor (jesu oni tjelesno manji od Europljana, ali opet…) Valja se prisjetiti da pogrebni rituali često uključuju držanje leša (mumificiranog) u kući, što ionako relativno skučeni životni prostor smanjuje, jer balzamirano tijelo zauzima priličan prostor, budući da se s njime ophodi kao s teško bolesnim članom obitelji (rekla bih u šali, nesumnjivo neizlječivim).

No, pogrebna svečanost i prateći rituali su ipak neka sasvim druga priča….

Fotografije Mitja Šedlbauer

Facebook Like Button