Slavljenje Božića i razmjena poklona u različitim zemljama svijeta.
Kome kupiti poklon za Božić? Što kupiti? Kada i kako uručiti dar? To su samo neka od pitanja koja nam se neumoljivo vrte u glavama uoči blagdana. Mahnito jurimo trgovinama na Badnjak i na kraju, nakon što napokon odemo kući s prepunim vrećicama, pitamo se jesmo li pogodili? Božićno vrijeme zna biti strka bez predaha, a dok novine pune članci o ˝predblagdanskom stresu˝ i ˝postbožićnoj depresiji˝ šoping centri zadovoljno pune svoje kase. Zavrzlamama oko darivanja kao da nema kraja, no kako li je tek kada u igru uđu razlike u običajima između različitih kultura?
Vjeruje se da zapadnjački običaj blagdanskog darivanja potječe od rimskih proslava Saturnalija – raskošnih gozbi koje su se održavale krajem prosinca u čast boga Saturna. Pokloni su bili važan element slavlja te su bili kupovani na velikim sajmovima zadnjeg dana svečanosti. Isprva su to bile keramičke figurice, ili pak voštane svijeće kao simbol rođenja novog sunca nakon solsticija, no s vremenom su darovi postajali sve skuplji i raskošniji, gotovo kao da se njima razmetalo ili natjecalo (zvuči poznato?). Zbog takve ˝poganske˝ tradicije katolička je crkva u srednjem vijeku zabranila blagdansko darivanje, no običaj je poslije ponovno uklopljen u religijsku paradigmu povezujući je s darovima Sveta Tri Kralja malenom Isusu.
Sekularna proslava Božića popraćena darivanjem, pak, popularizirana je u nizu azijskih država. Božić je državni blagdan u Indiji zahvaljujući njezinoj kolonijalnoj prošlosti, a razmjenjivanje darova rašireno iako ta država broji tek 2 posto kršćana. Slavljenje Božića veoma je popularno i u Japanu, pri čemu se običaji za taj blagdan najčešće sastoje od kupovine božićne torte i razmjene poklona – ˝slatkih˝ sitnica i gadgeta tako omiljenih među Japancima. U istom mjesecu postoji i oseibo, tradicija darivanja sasvim različite prirode – brzopotrošni darovi (najčešće hrana) šalju se na kućnu adresu kao znak zahvalnosti pojedincima koji su nas zadužili tijekom protekle godine, što su uglavnom nadređene osobe i slične autoritarne figure.
U Nigeriji darivanje ide u suprotnom smjeru – običaj je da uspješniji članovi obitelji i zajednice bogato daruju one siromašnije, i to najčešće novčanim darovima u obliku ˝donacija˝. Od materijalnih darova u Africi (osim na muslimanskom sjeveru, gdje se Božić ne slavi) – za koje mnogo obitelji niti nema novca – mnogo važnija je duhovna strana Božića, slavljenje zajedništva te uživanje u sadašnjem trenutku. Pokloni, ako i postoje, sastoje se od sitnica poput slatkiša i olovki, ili pak novog seta odjeće za nedjeljnu misu. U mnogim afričkim zemljama postoji običaj nošenja sitnih ˝poklona˝ Isusu Kristu na misu – grančica, listova i kamenčića sakupljenih po putu.
Također, valja imati na umu da se običaji darivanja općenito mogu razlikovati od jedne do druge države. Neki predmeti bi mogli biti izrazito nepoželjni kao darovi iako vam to nikada ne bi palo napamet. Tako je u Kini krajnje uvredljivo nekome pokloniti sat, budući da je kineska riječ za ˝sat˝ veoma slična riječi za ˝smrt˝. U Kini valja izbjegavati i umatanje darova u bijeli, crni i plavi omot, budući da se te boje vezuju uz pogrebe, a darivanje oštrih predmeta poput noževa također valja izbjegavati jer simbolizira raskidanje veze – kao i pisanje crvenom tintom.
U većini Azije rasprostranjeno je i svojevrsno omalovažavanje vlastitog dara kao beznačajne ˝sitnice˝ kako bi se istaklo da je sama gesta važnija nego sadržaj, a skromnost često iskazuje i primatelj. Nemojte se iznenaditi ako vaš azijski prijatelj isprva ne prihvati dar kako ne bi ispao pohlepnim, te ga nudite sve dok ne posustane. Također, pokloni se nikada ne odmataju pred darivateljem kako bi se izbjegle moguće neugodnosti vezane uz sadržaj. Dok se u Aziji dar prima s obje ruke kao izraz poštovanja, na Bliskom Istoku poklon valja ponuditi i primiti isključivo s desnom rukom, budući da se lijeva smatra nečistom.
SilviaVidović
