Da se zemlja nije urušila na usjeku puta prema Vinogradu Ludbreškom kojim je prolazila gospođa Erika Ivančić i da se ona nije začudila kostima i zubima koji su virili iz zemlje, tko zna kakva bi sudbina zadesila fosilne ostatke moćne životinje iz ledenog doba?!
Daljnjim osipanjem prapora izranjale su nove kosti , koje su „radoznali“ prolaznici odnosili, pa je nepopravljiva šteta da njezinu prijavu o nalazu u Narodnom sveučilištu u Ludbregu „nisu ozbiljno shvatili“ (kraj 1982.).
Vidjevši da se ništa ne zbiva, gospođa Ivančić se obratila Gradskom muzeju Varaždin, nakon čega se grupa znalaca pod vodstvom Marine Šimek uputila na nalazište (16.-28.3.1983.). Analizom zuba stručnjaci iz Geološko -paleontološkog muzeja (danas Hrvatski prirodoslovni muzej) u Zagrebu otkrili su da se radi o vunastom nosorogu (Coelodonta antiquitatis) i da starost nalaza izmjerena radiokarbonskom metodom (izotop ugljika C-14) iznosi od 20.053 +/- 91 godine prije sadašnjosti.
U tom su prvom navratu pronađeni lubanja, većina kostura, lopatica i kosti udova, otprilike 70% svih kostiju. Metodom posebnog gipsanja „in situ“, kosti su izvađene iz zemlje i smještene u Hrvatski prirodoslovni muzeju, a vraćene su u Gradski muzej Varaždin dugo godina kasnije, kada su stvoreni odgovarajući uvjeti za njihovo čuvanje.
Sve ovo ali i puno više od toga može se saznati na izložbi „ERIK/A – vunasti nosorog“ u Gradskom muzeju Varaždin (palača Herzer, 26.8.2020.-27.3.2022.). Analizom kostiju i usporedbom s „literarnim podacima i komparativnim materijalom“ (autorica izložbe Lovorka Štimac Dedić) zaključilo se da nalaz „upućuje na mlađu mušku jedinku starosti 20 – 23 godine“, ali kako je pronalazačica Erika postala zaštitni znak, njezino ime s blago izdvojenim slovom „a“ u naslovu izložbe istovremeno ukazuje na nju i na spol „našeg“ vunastog nosoroga.
Posebnosti ovog nalaza su odlična očuvanost i brojnost kostiju te pronalazak „in situ“, što omogućuje da se prilično dobro odrede uvjeti u kojima je živio kao i njegov izgled. Glavna odlika ove vrste je velika glava s dva roga, jednim nazalnim dugim do 90 cm i drugim znatno kraćim smještenim između očiju, što se danas, iako znatno manje izraženo, zadržalo kod sumatranskog nosoroga.
Na izrazito kratkim nogama kočilo se impozantno tijelo dugo do 360 cm i visoko do 200 cm, težine blizu 3 tone i „ prekriveno dugom , oštrom dlakom crvenkasto smeđe boje“ (špilja Font-de-Gaume). Izložba prikazuje sve faze kroz koje je prošao ovaj nalaz, od otkrića i zaštite do udomljenja.
Na izložbi se mogu vidjeti fotografije i video zapisi iz razdoblja istraživanja, zaštite i obrade fosilnih ostatka, odličan postav uvjerljivo dočarava prostranstva kojima je vunasti nosorog lutao s „prijateljima“(mamutom, bizonom), kamena i koštana materijalna dobra iz špilje Vindije (jer ništa nije pronađeno na lokalitetu Mali Segečak) i fosilni ostaci onodobnih životinja naglašavaju razdoblje u kojem je „zaglavio“ glavni sudionik izložbe: kostur vunastog nosoroga (dizajn izložbe Bojan Mucko).
Stručnjaci, dakako, znaju da se radi o izuzetnom nalazu, ali tek ovakav inteligentan, zanimljiv i moderan postav s doziranim izborom informacija može privući publiku (za one jako radoznale postoji katalog). Bila bi šteta ovako šarmantnu izložbu ne pokazati izvan Varaždina.
Fotografije: Gradski muzej Varaždin
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
