Knjiga o jednom gumenom čamcu, dva prijatelja i dječačkom snu o putovanju do Crnog mora.
Putopisni roman Dunavski blues (naklada Horizonti, Sysprint) zabočkog profesora povijesti, fotoreportera te neustrašivog istraživača i pustolova Hrvoja Ivančića uzbudljivo je štivo o jednoj, pomalo heyerdahlovskoj avanturi s modernim zaokretom. Ona uključuje spavanje po pješčanim adama, bugarske nasilnike i mnoštvo dobre zabave. Od autora knjige saznali smo kako je zapravo izgledalo to putovanje, što ga nagoni u daleke i opasne zemlje te kakvi su planovi za budućnost.
W: U vašem prvijencu Dunavski blues pišete o putovanju u gumenom čamcu s prijateljem Titom Trojakom. Kako ste se odlučili na to putovanje i zašto?
H. I.: Putovanje Savom i Dunavom od Zagreba do Crnog mora je ostvarenje dječačkih snova. Vjerujem da su mnogi stanovnici Zagreba maštali upravo o takvom putovanju, ali rijetki su se odvažili ostvariti ga. Tito i ja te smo godine gotovo svakodnevno visjeli na savskom nasipu. Jedne nam je večeri na pamet pala stara, zakopana dječačka ideja, a kako smo obojica pomalo blesavi odlučili smo je ostvariti. Isprva smo zamislili poći na splavi, ali ispostavilo se da nemamo dovoljno novaca kako bi je konstruirali. Alternativa je bio čamac. On je bio star preko 20 godina i imao je na sebi stotinjak zakrpa. Čudno da ti nešto takvo poslije dva mjeseca putovanja može prirasti srcu. Samo putovanje odrađeno je pred više od 5 godina, ali knjiga je napisana tek sad. Nazovimo to jednim malenim odmakom u kojemu je autor brusio vještinu pisanja.
W: Putovanje je trajalo dva mjeseca – jeste li naišli na kakve ozbiljnije prirodne nepogode, i ako jeste kako ste se „spasili“?
H. I.: Najviše me je na putovanju iznenadio Dunav. Točnije iznenadio me je dio Đerdapske klisure, najveće klisure u Europi koja se proteže u dužini od 100 kilometara. Tamo se Dunav s širine od gotovo 5 km sužava na samo 100 metara. Ulazi kao u dugačku dvoranu omeđenu visokim stijenama koje vas svakog časa mogu smrviti. Kada zapuše košava valovi se dižu do visine jednog metra i doslovno vas nose. Potpuno ste bespomoćni. U Đerdapu smo izgubili pola stvari s čamca i nasukali se na hrid, a čamac nam je te noći otrgnut olujom jednostavno pobjegao. Mislio sam u jednom trenutku da je sve gotovo!
W: Koliko često ste spavali na kopnu, odnosno jeste li kad bili prisiljeni spavati na gumenjaku?
H. I.: Najčešće smo spavali na obali ili na pješčanim adama, ali bilo je dosta noći koje smo morali provesti na čamcu. To je bilo poglavito zbog policijske naredbe da ne mijemo pristajati na obali zbog graničnih prijelaza. Tada bi primjenjivali vojnički sistem: dva sata straže, dva sata sna.
W: Na kakve ste reakcije nailazili od strane lokalnog stanovništva?
H. I. : Najčešće smo se hranili darovima lokalnih ljudi. To bi bila riba, pečeno meso ili povrće. Ničeg nam nikad nije usfalilo. No bilo je tu i škakljivih situacija. Sjećam se kako smo u Bugarskoj pobjegli pljačkašima koji su na nas nahrlili palicama i lancima. Sjedili smo na livadi pored rijeke, a četiri sumnjiva lika počela su se približavati. Kad sam shvatio koje su im namjere pomislio sam da je već kasno i da smo dobrano nadrapali. Ali naše noge bile su brže. Skočili smo u čamac i prigrlili rijeku.
W: Po završetku putovanja morali ste prodati čamac. Zašto?
H. I. : Čamac smo prodali kako bi imali novaca za povratak. Nije nam ostalo više ništa. Sjećam se da smo zadnje lipe potrošili na pivo.
W: Na vašoj internetskoj stranici stoji: Krenuo sam putovati s namjerom da promijenim svijet, ali je svijet na kraju promijenio mene. Kako to objašnjavate?
H. I. : Kad sam bio malo mlađi mislio sam mijenjati svijet i uistinu sam to ozbiljno shvaćao. Još mi i danas na pamet pada ideja da pokrenem oružanu revoluciju. No na kraju sam ipak shvatio kako je taj svijet promijenio mene. Prihvatio sam sve lijepe, ali i ružne stvari i uzeo ih pod normalno. Upoznavanjem različitih kultura i različitih svjetonazora shvatio sam kako jako malo znam i da sam u stvari samo malena točkica poput svih nas. U tom smjeru me je svijet promijenio.
W: Putovali ste u mnoge zemlje poput Sirije, Sudana, Pakistana…Što vas „tjera“ na ta putovanja u zabačene, a nekad i vrlo opasne dijelove svijeta?
H. I. : Moj posao reportera koji se dakako izrodio iz želje za putovanjima nalaže mi da odlazim u takve zemlje. Uzbudljivo mi je putovati zabačenim krajevima i mjestima na rubu svijeta. Obožavam napisati dobru priču.
W: Planirate li u skoroj budućnosti još neko takvo zanimljivo putovanje?
H. I. : Trenutno pišem još dvije knjige pa ću narednih nekoliko mjeseci ostati u Hrvatskoj. Poslije toga u planu mi je Srednja Amerika, neke arapske zemlje i Jugoistočna Azija.
Knjigu Dunavski blues možete naručiti preko facebook stranice Hrvoja Ivančića, a više o njegovim putovanjima čitati na službenoj stranici.
UZ DOPUŠTENJE HRVOJA IVANČIĆA (sve fotografije)
