Dunja Fajdić

Dunja Fajdić mlada prekrasna glumica, žena izuzetnih ambicija, rođena je Karlovčanka, odrasla u Ozlju i Malom Lošinju u kojem ljetuje dan danas u kojem je rođen njen dragi otac. Nakon studija glume i lutkarstva pohađala je Umjetničku akademiju u Osijeku, a trenutno je na diplomskom studiju komparativne književnosti i fonetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

U uvijek prepounoj dvorani kazališta Komedija briljira u predstavi Loptice, predstavi koja govori o muško ženskim odnosima na iznenađujuć, ali vrlo iskren način. Kroz ovaj intervju otkrivmo nešto više o Dunji, njenim stavovima, željama i snovima u životu.

Dunja Fajdić

W: Kako biste opisali sami sebe, da li ste od malih nogu željeli postati glumica?
Jako mi se svidjelo kad je teta Vesna u vrtiću glumila tetu Jesenku i kad smo radili lutkarsku predstavu o Cipelićima. Znala sam napamet sve priče s kazeta (Zike ti priča priče, Šegrt Hlapić, Maca Papučarica, Ježeva kućica…) i to sam stalno prepričavala svakome tko me htio slušati. Odrasla sam u Ozlju kraj Karlovca gdje je dramska grupa bila najzabavnija stvar u školi. Imala sam divne učiteljice koje su uvijek ohrabrivale naše želje i poticale kreativnost učenika. Baš sam sretnica što se toga tiče!

W: Jedan od vaših talenata je i pisanje. Da li se stignete posvetiti i tom dijelu svojih ambicija i želja s obzirom na intenzivan rad?
Pisanje zahtjeva strpljenje i (najčešće) samoću. A ja sam nestrpljiva i volim grupni rad! Tako da mi je pisanje dobar trening za koncentraciju. Već dugo nemam vremena da se tome dovoljno posvetim. Nadam se da ću, ako ikad postanem mama, smišljati priče za djecu. Za sada to radim s kolegicama iz Teatra Poco Loco. Zrinka Kušević, Maja Katić, Renata Carola Gatica i ja već godinu i pol dana prekrajamo poznate bajke kako bi istaknule vrijednosti koje mi smatramo da su važne za današnju djecu i roditelje.

Dunja Fajdić

W: Koje biste predstave izdvojili kao Vama najdraža uprizorenja bilo da ste Vi glumili u njima bilo da ste ih gledali?
Predstave “To samo Bog zna”, “Igre u dvorištu”, “Dekadencija”, “Smisao života gospodina Lojtrice” gledala sam više puta i motivirale su me da upišem glumačku akademiju. Najsretnija sam kad svake nedjelje na Ribnjaku pred prepunom dvoranom sa svojim Pocolocosima pričam priče na naš “pocoloco” način. I posebno se veselim projektu koji će upravo ovaj tjedan doživjeti svoju premijeru: predstava “Pola – pola” u režiji Renate Carole Gatice i produkciji Teatra Exit, Teatra Poco Loco i Pinkleca iz Čakovca. Ekipa iz snova! Napravili smo predstavu o razvodu roditelja iz perspektive djece, dvanaestogodišnjih Andrije i Nike (koju igramo moja prijateljica, glumica Karolina Horvat i ja). Radili smo intenzivno, promišljeno i sada jedva čekamo reakcije publike. Nikome nismo podilazili, niti bježali od snažnih emocija.

Dunja Fajdić

W: Najnovija predstava Loptice bazično prikazuje i govori o muško ženskim odnosima. Kako je publika prihvatila ovu predstavu i da li Vam se sviđa ovaj njen simboličan naziv?
Rasprodana dvorana kazališta Komedija dobar je pokazatelj interesa publike za “Loptice”. Za naziv je ” kriv” Igor Weidlich, autor teksta, jako simpatičan lik. Zato što je tako super, ne uznemiravam ga svojom iskrenošću, hehe. Naš Weidlich obožava iznenaditi svako očekivanje publike, pa i izvođača (svi obožavamo kad pripremi fore koje bismo mogli ubaciti u pojedinu scenu).

W: Mislite li da je forma komedije lakša za dočaravanje muško ženskih odnosa?
Mislim da je teže uprizoriti muško ženske odnose u žanru komedije! Pogledajte samo Andriju i Anđelku! Osim što su glumci sjajni komičari, treba i vješto napisati scenarij, tj. “ispisati” fragmente iz svakodnevnog, suvremenog života kojeg živi većina (mladih) parova. Mi se u Lopticama bavimo “ekstremnim” ljubavnim odnosima kako bismo podsjetili da svako biće, koliko god puknuto bilo, ima potrebu biti voljeno. I to na svoj način.

Dunja Fajdić

W: Kako zadržavate ozbiljnost i koncentraciju dok se publika smije i zabavlja?
Jer ja kao karakter kojeg utjelovljujem ozbiljno mislim to što govorim! :)

W: Osoba ste iznimno vedra duha, puna života i ideja. Koje osobine kod ljudi najviše cijenite i kojih se načela držite u svom životu kad je u pitanju posao, a kojih kada je u pitanju prijateljstvo?
Najljepše je (i najteže) to dvoje izmiješati, promućkati u čudesan eliksir koji svakog trena može eksplodirati! Tako je kod nas u Teatru Poco Loco. To je moj posao i moja obitelj, žene kojima se divim i od kojih učim u svakom pogledu. Inače nemam baš nekih načela kojih se u životu držim. Trudim se biti sto bolja u svemu sto radim, ne varati dečke s kojima se ljubim, biti poštena, doprinositi zajednici, počistiti stan, biti “čovjek u čovječanstvu” i kako bi rekao Tin Ujević – “Oj, budi svoj”(a)! :) Družim se s ljudima s kojima mi je ugodno, koji su dobri i dragi prema meni, radim sa svima koji žele raditi sa mnom, a nastojim raditi samo ono što me ispunjava i što smatram vrijednim. Idealist sam, svemu uvijek dajem priliku jer volim razočaranja iskusiti na vlastitoj koži. Tuđe iskustvo je običan trač! Volim svoje iskustvo steći sama, a i rijetko kad se u njega pouzdam jer sve se mijenja (nikad ne možeš nogom kročiti u istu rijeku i to).

Dunja Fajdić

W: Da li volite putovati? Koja Vas je zemlja očarala i zašto? Što prvo volite posjetiti u nekom gradu te koji su Vam prioriteti prilikom razgledavanja neke nove destinacije?
Obožavam putovati! Posebno me vesele gostovanja s predstavama – volim putovati u kombiju, odigrati predstavu, družiti se i vratiti doma. Prošlo ljeto posjetila sam Barcelonu i oduševila se gradom, arhitekturom i načinom života. Inače ljetujem na Malom Lošinju odakle mi je tata: tamo sam doma.

Dunja Fajdić

Autor: Diana Mikloš
Fotografije: Mario Jakšić, za potrebe predstave “Pola-pola”

Facebook Like Button